„Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” (Matej 26,39)
Predanje uvijek zahtjeva borbu. Osnova svakog iskušenja je, na neki način, da se ide sam i oslanja na sebe umjesto na Boga. Isus je stalno bio kušan da se oslanja na sebe. A Njegove naslijeđene mogućnosti i sposobnosti bile su veće nego naše, i to toliko mnogo veće od naših da se mogao oslanjati na sebe. U Getsemaniji suočio se sa krajnjom borbom predanja.
Isus je proveo cijeli svoj život na Zemlji u zajednici sa svojim Ocem. Nikad nije učinio ništa po svojoj, već samo po Očevoj volji. Da li uočavate iskušenje? Bojao se da se prekine Njegova veza sa Ocem. Bojao se da neće moći u svojoj ljudskoj prirodi izaći kao pobjednik iz sukoba sa silama tame.
Cijeli svoj život na ovoj zemlji Krist je proveo u zajednici sa svojim Ocem. Ništa nije učinio sam. Činio je samo ono što je bila volja Njegovog Oca. Sotona Mu je sada nametao stav da bi jedini način na koji Krist može spasti čovječanstvo bio da se oslobodi svog zajedništva sa Ocem.
Pokušavao je 33 godine navesti Krista da se osloni na svoju vlastitu snagu. Sada je izgledalo da će jedini način na koji Krist može otkupiti čovječanstvo biti da se osloni na svoju silu, jer ako bude uzeo naše grijehe to će Ga odvojiti od Oca.
Sotona je rekao: ako se sada ne budeš oslonio na svoje vlastite snage, nećeš moći spasiti čovjeka, a zbog toga si došao. Grijeh je tako strašan u Božjim očima. On ti sada ne može pomoći. Morat ćeš to, Isuse, uraditi sam, ili ćeš promašiti svoju službu spasenja čovječanstva.
Primijetimo da odvajanje nije bilo stvarno. Isus je tako osjećao. Ali On nije bio sam. Bog je odvojio od Krista svaki zrak svjetlosti, ljubavi i slave. Ali On je bio još uvijek tamo. U podčinjenosti svoje volje svom Ocu Isus je bio pobjednik. U Getsemaniji i na križu Isus se oslanjao samo na poznanje Očeve ljubavi koje Mu je bilo dano. Podčinjavanje je jedini put ka pobjedi. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)