“Nitko svijeću, kad je užeže, ne stavlja u neko skrovište ili pod varićak, nego na svijećnjak, da imadnu svjetla oni koji ulaze.” (Luka 11,33)
Isus je potpuno u pravu, premda se ponekad zapaljena svijeća ipak morala pokriti posudom. Dopustite mi da objasnim svoju misao!
Kad mislimo o palestinskim kućama iz prvog stoljeća, moramo zaboraviti svoje dobro osvijetljene domove koje pritiskom na prekidač preplavljujemo svjetlošću.
Sasvim suprotno tome, palestinski su domovi bili prilično mračni, obično su imali samo po jedan mali prozor. Jasno je da u njima nije bilo električnog osvjetljenja ni prekidača.
Svijeća o kojoj Isus ovdje govori bila je mala posudica napunjena uljem. Stijenj je plivao u ulju. Žižak je podizan na postolje kad bi obitelji zatrebala svjetlost. Držimo na umu da tada nije bilo žigica niti upaljača, pa je stoga žižak uglavnom stalno gorio. Međutim, kad bi svi ukućani morali napustiti kuću, bilo je previše opasno ostaviti žižak na postolju odakle je mogao pasti i zapaliti cijelu kuću.
Stoga su iz sigurnosnih razloga žižak spuštali na pod i stavljali pod zemljanu posudu, pod kojom je mogao gorjeti sve do povratka ukućana. Međutim, čim bi se netko vratio kući, žižak bi se vraćao na svoje mjesto. Osnovna uloga žiška je da svijetli, da bude na vidnom mjestu.
Ovu posljednju činjenicu Isus ističe u Evanđelju po Mateju 5,14-16. Nitko pri zdravoj pameti ne bi zapalio žižak da ga stavi pod zemljanu posudu.
Međutim, neki takozvani kršćani upravo to čine. Njima bi trebalo reći kako nema opasnosti da će zapaliti Gospodnji dom. Ne! Osim toga, svijetu je nužna svaka iskra svjetlosti. Stoga svi kršćani trebaju podignuti svoje žiške. Uostalom, zar mi nismo pozvani da budemo svjetlo svijetu? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)