„Prezren je bio, posljednji od ljudi, čovjek bolova, vičan patnjama …“ (Izaija 53,3)
Kad su grijeh i pobuna prodrli u svemir, kad se već odigrao i sukob na nebu, i sotona i njegovi anđeli bili zbačeni na Zemlju, sotona još uvijek nije bio zadovoljan onim što je postigao. Nije iskusio iskrenu žalost zbog toga što je zgriješio i povrijedio onoga koji ga je volio, nego se strašno uplašio kad je vidio posljedice koje su ga snašle.
Isus je plakao na početku razdvajanja i tuge prouzrokovane grijehom; dok je gledao unaprijed i vidio kako će Adam i Eva biti prinuđeni napustiti prekrasni vrt koji je zbog njih stvorio, dok je gledao Kaina nesposobnog da podnese svog pravednog brata Abela i vidio kako oduzima svom bratu život odbijajući se pokajati. Vidio je širenje zla u svijetu, ratove, zločine, mržnju sve dok na Zemlji ne bude samo osam osoba koje će preživjeti potop.
Vidio je ljude u bijedi, u ropstvu, ogroman broj njih koji će željno očekivati Oslobodioca, pa ipak će Ga odbaciti kad se bude pojavio među njima. Vidio je Getsemaniju, Golgotu. Vidio je kako malo njih prihvaća Njegovu žrtvu i kako je slaba vjera nekolicina izabranih. Plakao je zbog nevjerstva, tuge, straha i bola ljudi. Vidio je kako mučenici pate i daju svoje živote za Njega. Vidio je one koji Ga se odriču kako bi izbjegli patnje. Bio je žalostan zato što sotona, koga je još uvijek ljubio, ne može biti spašen. Srce Mu je bilo slomljeno zbog bola razdvajanja od ljubljenog, bezbrojnog mnoštva sa kojim se više nikada neće moći sastati. Kakvo veličanstveno objašnjenje Božje ljubavi se krije u riječima da je Isus plakao. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)