„Pazi na stazu kojom kročiš, i neka ti svi putovi budu pouzdani.“ (Izreke 4,26)
Apostol kaže: „I staze poravnite nogama svojim, da ne svrne što je hromo, nego još da se iscijeli.“ (Hebrejima 12,13 – DK) Put koji vodi daleko od Boga, daleko od Njegovog svetog, savršenog mjerila pravednosti, uvijek je vijugav i opasan. Ali mnogi su prošli tim putem prijestupa. U mnogo slučajeva nisu se snašli dobro u djetinjstvu i u mladosti i samo su nastavili ići pogrešnim putem cijelog života. Ne samo da su bili daleko od pravoga puta, već su svojim primjerom i druge povukli s pravog, ravnog puta i naveli ih da učine kobnu pogrešku.
Mi ne možemo uvijek shvatiti moć primjera. Dolazimo u dodir s drugima. Susrećemo osobe koje su zalutale, koje čine zlo na razne načine; one nam možda izgledaju neprihvatljive, raspaljive, strastvene, diktatorski raspoložene. Kada se bavimo ovakvim ljudima, moramo biti strpljivi, suzdržljivi, ljubazni i blagi. Sotona djeluje preko njih da izazove i salijeće kako ne bismo zadržali ugodno i dobro raspoloženje. Svi se mi moramo suočavati s nevoljama i mukama jer se nalazimo u svijetu punom briga, strahovanja i razočaranja. Ali te stalne smetnje moramo susretati u Kristovom duhu. Zahvaljujući milosti, možemo se uzdići iznad okolnosti, sačuvati smirenost i staloženost duha usred razdraženosti i briga svakidašnjeg života.
I na taj ćemo način Krista predstavljati pred svijetom.
Odanost Bogu mora postati živo, praktično pitanje; ne teorija o kojoj se samo razgovara, već načelo utkano u cjelokupno naše iskustvo. Naše svjetlo treba tako sjati pred drugima da i oni, vidjevši naša dobra djela, slave Oca našega koji je na nebesima. Trebali bismo stalno upućivati hvalu Onome koji nas je izveo iz tame u svoje čudesno svjetlo. Ako je u našoj duši nebesko svjetlo, ono će obasjavati sve koji su oko nas. Željela bih da svi ovo značajno pitanje sagledaju u pravom svjetlu. Tada svakako ne bilo takve nepromišljenosti u riječima i djelima, tako bezbrižnog, nemarnog, nepobožnog ponašanja. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)