“Šta ćemo, dakle, reći? Da je Zakon grijeh? Daleko od toga! Ipak, ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu, jer ne bih upoznao požudu da Zakon nije rekao: Ne poželi! A grijeh, uhvativši zgodu, proizvede pomoću zapovijedi svaku vrstu požuda u meni. A kad dođe zapovijed, grijeh poče živjeti, a ja umrijeh.” (Rimljanima 7,7-9)
Pavao je bio ponosan čovjek. On je bio farizej od farizeja, jedan od najvećih revnitelja među revniteljima. Da je ikoji među njima mogao savršeno održati zakon, onda bi to svakako bio Pavao.
A on je bio prilično uspješan. Bog mu je bio na prvom mjestu, nije se klanjao idolima, nije uzalud spominjao Božje ime, bio je revan u držanju mnoštva propisa o suboti. Nije činio preljub, nije krao niti lažno svjedočio. Sve u svemu, sam je zaključivao, bio je prilično dobar momak. Imao je dovoljno razloga da bude zadovoljan svojim duhovnim stanjem.
Međutim, onda je ugledao svjetlost. Ugledao je i zapovijed koju do tada nije zapažao: “Ne poželi.” Iznenada se grijeh pojavio u drugim oblicima. Pojavio se u obliku misli, želja i namjera, a ne samo u obliku djela.
Istina je da je on i do tada izbjegavao krasti, ubijati, činiti preljub, ali se tek sada suočio s dubljim značenjem zakona. Grijeh je itekako povezan s unutarnjim opredjeljenjima, pa zakon onda i njima treba suditi.
Zapovijed “Ne poželi…!” pogodila je Pavla kao grom. On je shvatio dublje značenje zakona i postao, po riječima proroka Izaije, “kao mrtav”. Ili, kao što je sam Pavao istaknuo: “Grijeh poče živjeti, a ja umrijeh!”
Pavao je mogao biti zadovoljan svojim dostignućima sve dok se radilo samo o slovu zakona, ali njegove su zablude o vlastitom savršenstvu nestale jednom zauvijek kada je promotrio pravu dubinu zakona.
Pavlovo iskustvo treba postati i naše iskustvo. Dubinu problema grijeha otkrit ćemo kada budemo upoznali duh zakona. Mi ćemo se tada okrenuti križu i u njegovom će podnožju umrijeti sve naše nade u naša dostignuća i u našu snagu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)