“Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce.“ (Ivan 10,11)
Jakov je za Rahelu dao sedam godina vjerne službe, a godine koje je proveo služeći “njemu su se činile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana”. Ali sebični i lakoumni Laban, želeći zadržati tako vrijednog pomoćnika, surovo ga je prevario zamijenivši Rahelu Leom. Činjenica da je sama Lea bila sudionik u prijevari pridonijela je da je Jakov nije mogao voljeti. Na njegov ljutiti ukor Laban je uzvratio ponudom da narednih sedam godina služi za Rahelu. Ali otac je tražio da Lea ne bude odbačena, jer bi to nanijelo sramotu obitelji. Jakov se tako našao u mučnom i teškom položaju, ali je naposljetku odlučio zadržati Leu i oženiti Rahelu. Rahela je uvijek bila više voljena, ali njegova sklonost prema njoj izazivala je zavist i ljubomoru, i njegov je život bio zagorčan suparništvom između dviju sestara i žena.
Jakov je u Mezopotamiji ostao dvadeset godina, služeći Labanu, koji je, zanemarujući rodbinske veze, nastojao izvući što više koristi iz ove rodbinske veze. On je za svoje dvije kćerke zahtijevao četrnaest godina rada, a tijekom preostalog razdoblja službe on je Jakovu deset puta mijenjao plaću. Ipak, Jakov je služio marljivo i vjerno. Njegove riječi upućene Labanu u njihovu posljednjem razgovoru živo opisuju njegovu neumornu budnost kojom je služio svom zahtjevnom gospodaru: “Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo, ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada. Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću. Često sam danju skapavao od žeđe, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.”
Pastir je morao paziti stado danju i noću. Prijetili su im kradljivci, kao i divlje zvijeri, koje su bile brojne i hrabre, često sijući smrt među stadima koja nisu vjerno čuvana. Jakov je imao mnogo pomoćnika koji su se brinuli za Labanova brojna stada, ali samo je on bio odgovoran za sve njih. Tijekom nekih dijelova godine bilo je važno da on uvijek bude sa stadom, da ga čuva kako za vrijeme suše ne bi uginulo od žeđi, a tijekom se hladnih mjeseci smrznuto u noćima s jakim mrazom. Jakov je bio glavni pastir, a sluge su zaposlene kod njega bile potpastiri. Ako je neka ovca nestala, glavni je pastir nadoknađivao gubitak, a sluge je kojima je povjerio brigu za stado pozivao na odgovornost ako se stado nije povećavalo.
Pastirski život marljivosti i brige, njegovu nježnu samilost prema bespomoćnim stvorenjima koja su mu bila povjerena na brigu, koristili su nadahnuti pisci da prikažu neke od najdragocjenijih istina evanđelja. Kristov odnos s njegovim narodom uspoređen je s pastirom. Nakon pada u grijeh On je vidio svoje ovce na mračnim putovima grijeha, osuđene na propast.
Da bi spasio one koji lutaju, On je ostavio slavu i čast u kući svog Oca. On kaže: ‘Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.” “Ja ću izbaviti ovce svoje, da više ne budu plijenom.” “… i zvijeri ih više neće žderati.” (Ez 34,16.22.28) (Ellen G. White, Patrijarsi i proroci)