„Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otkrivenje 2,10)
Isus kaže: „Ne boj se onoga što ti je trpjeti!“ Zašto? Zato što „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah.“ „Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi.“ (1. Ivanova 4,18.19)
Oni koji se boje Boga stavili su se pod Njegovu upravu i ne dozvoljavaju nikome da ih navodi na brigu. Oni su se naučili u svakom položaju oslanjati na Njega, jer su Njemu poznate sve okolnosti. On neće dozvoliti da se dogodi ono što nije za naše trajno dobro. Osim toga, On ne dozvoljava da nas snađe bilo ono što ne bismo mogli svladati, ukoliko očuvamo svoj odnos s Njim.
Ponekad zapadamo u položaj koji nas obeshrabruje. Međutim, ni tada se ne bi trebali plašiti. Sjećate li se priče o tome kako sam jednom ronio u blizini otoka na velikom koraljnom grebenu? Povrijedio sam nogu sedam dana prije toga i osjećao sam se prilično umoran. Odlučio sam se odmoriti od ronjenja tako što ću se osloniti nogama na dno i držati glavu iznad vode. Međutim, kad sam htio ostvariti svoj plan, ustanovio sam da mi voda nije do vrata nego preko glave i da je obala udaljena preko 150 metara.
Shvativši da nemam snage vratiti se, osjetio sam kako me hvata panični strah. Pomislio sam da mi je život došao svome kraju i počeo sam gutati morsku vodu. Iznenada sam na dnu ispod sebe ugledao kamen, jedva toliko veliki da stanem na njega. Onda je doplivala moja supruga i uspjela mi pomoći da stojim uspravno. Stigla je i profesionalna pomoć, pa sam tako sigurno stigao do obale.
Dok sam ležao na obali obuzela me misao kako moj život sigurno ima neku svrhu. Bog je imao neki razlog što me je ostavio u životu i zato je intervenirao. Ovaj događaj povezan je s današnjim stihom jer sam tada izgubio sav strah. Shvatio sam da Bog ima vlast nad mojim postojanjem. Vi biste, možda, rekli da sada živim pozajmljenim životom i da se upravo zato nemam razloga plašiti.
Godinu i nešto više nakon toga šetao sam područjem na koje turisti obično ne zalaze – prolazio sam opustjelim muslimanskim djelom grada Jeruzalema. Neki od mojih studenata su me vidjeli kako hodam sam, pa su se sakrili iza ugla. Kada sam došao do njih, istrčali su vičući i mašući rukama kao da me žele ubiti. Nisam znao tko mi se približava, ali nisam reagirao. Na moje i njihovo iznenađenje, uopće se nisam uplašio.
Svakako, ne namjeravam ići na mjesta na koja ne trebam ići, ali, ako Bog upravlja mojim životom, nemam se razloga plašiti. Ako je On sa mnom i ako stigne moje vrijeme, neka bude tako. Nemam se potrebe brinuti kada će to biti. Strah više ne vlada mojim bićem.
Gospode, hvala Ti na trenucima u kojima živimo vjerom. Molimo Te, povećaj našu vjeru! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)