„Jer kao što je tijelo jedno i udove ima mnoge, a svi udovi tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo, tako i Krist..“ (1. Korinćanima 12,12)
Možete li zamisliti rastavljeno ljudsko tijelo? Što bi se dogodilo kad bi mozak, umjesto da naredi ruci da otvori vrata, odlučio prekinuti sa svojim djelovanjem? Lice bi bilo povrijeđeno. Zahvalan sam što je tijelo organizirano. A organizacija je značajna i za tijelo Crkve.
Tijelo ne može živjeti ako se ne hrani. Koji dio tijela u suštini jede? Samo usta? Ne. Ako odsiječete usta i naredite im da jedu, ona neće jesti. Da li želudac jede? Ne. Jedu usta, želudac i svi ostali dijelovi tijela, sve do stanica koje prenose hranjive sastojke u krvotok. Cijelo tijelo jede. A to je ono što čini i tijelo Crkve. Ivan 6. poglavlje govori o tome. Mi jedemo kruh života i pijemo vodu života.
Tijelo ne može živjeti bez disanja. Ovdje ponovo vidimo da cijelo tijelo diše, ne samo nos ili pluća. Molitva je disanje duše. A tijelo Crkve, kada se sastane, ostvaruje disanje – zajednicu s Bogom. Hrana i disanje su osnova života.
Tijelo treba i vježbati. 1. Timoteju 4,7.8. odnosi se na to. Vježbanje u duhovnom smislu jeste rad i služba bližnjima.
Postoje dva razloga koje možemo navesti za dolaženje u crkvu i sastanak s ostalim članovima Kristovog tijela. Dolazimo u crkvu primiti i dolazimo dati. Ako je vaš prvenstveni razlog dolaženja u crkvu primanje, uvidjet ćete da je lakše izostati i otići u šetnju po šumi. Ali davanje je veći cilj pohađanja crkve. Postoje putovi kojima možemo dati kao cijelo tijelo koji bi nam ostali nedostupni kad bismo djelovali samo kao pojedinci. Tko od nas bi sam ikada poslao misionara u strano polje? Ali sjetimo se stotina njih koje je poslala Crkva! Kad idemo u crkvu davati, isto kao i primati, uvidjet ćemo važnost sastajanja s Kristovim tijelom. Mogu postojati oni koji će biti spašeni baš na putu za Jerihon, kojima je potrebna naša pomoć. A veliki Milostivi Samarjanin kaže onima koji su voljni davati drugima: „Pobrinite se za njih. A kad dođem ponovno, ja ću vam platiti.“ (Morris Venden, Djelotvorna vjera)