„Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima.“ (Otkrivenje 2,20)
Kao što smo vidjeli, rimska službena religija je imala dva osnovna elementa u kojima je zahtijevala kompromis s kršćanskom vjerom: problem hrane žrtvovane idolima i pitanje “preljube”. Zašto je hrana žrtvovana idolima predstavljala problem za crkve iz Ivanovog vremena? Zar Pavao nije rekao kako idol nije ništa i da hrana žrtvovana idolima ne znači ništa, jer idol ne može ni govoriti ni čuti ni osjećati (1. Korinćanima 8,4.7-9)? Ukoliko se nešto i žrtvuje idolu, to ništa ne znači, pa u načelu i ne postoji neki veliki problem. Tako je bilo u vrijeme apostola Pavla. Međutim, u vrijeme kada je pisano Otkrivenje, Izgleda da se stanje promijenilo. Ljudi su počeli smatrati da su idolske svetkovine način da se država postavi iznad Boga, pa je prisustvo na takvim svetkovinama moglo dovesti do ozbiljnog problema u savjesti kršćana.
To još nije bilo sve. Dio antičke vjerske scene bila je i ritualna prostitucija. Neznabošci su vjerovali da će kiša obilno natapati zemlju, da će žetva biti obilna i da će u društvenoj zajednici vladati blagostanje ukoliko se u hramovima uspostave susreti između vjernika i kultnih svećenika. Iako nam to izgleda čudno, za neznabošce je to bilo sasvim prihvatljivo. Ljudi koji nisu prihvaćali ovu “građansku tradiciju” bili su smatrani protivnicima općeg blagostanja.
U današnjem zapadnom društvu bogatstvo i sigurnost predstavljaju najviši cilj života. Međutim, svijet je u vrijeme pisanja Otkrivenja imao još jedan viši cilj: društveni položaj i ugled. Ljudi su uživali u počastima i društvenom ugledu, a prezirali su one koji se nisu prilagođavali okolnostima. U takvom svijetu, biti kršćanin stvarno je dovodilo do isključenja iz društva, do gubitka počasti i društvenog ugleda.
Mnogi kršćani, međutim, nisu bili spremni odreći se trke za visokim položajima i počastima. Željeli su prilike i mogućnosti na političkom i društvenom području, željeli su prikupiti bogatstvo i steći neki utjecaj. Međutim, to se nije moglo dogoditi ukoliko, makar povremeno, ne učestvuju u kultnim svetkovina i vjerskom razvratu. Poslanice crkvama ukazuju da je bilo kršćana koji su odmjeravali mogućnosti i govorili: “A zašto ne? Osim toga, kako bismo mogli zadobiti za Krista gornji društveni sloj ukoliko se ne miješamo s njegovim pripadnicima tamo gdje jesu?”
Tako su, dakle, prvi kršćani osjećali napetost između prodora u društvo, s jedne strane, i vjernosti svim Božjim zapovijestima, s druge strane. Bog od nas želi da se približimo ljudima tamo gdje se ljudi nalaze. Međutim, Otkrivenje ukazuje na opasnost koja prijeti od kompromisa, čak i u okviru evanđeoskog napora koji se čini za obraćenje ljudi. Mi moramo biti spremni radi Evanđelja izaći iz svoje zone sigurnosti. Međutim, nikada ne smijemo opteretiti svoju savjest. Iz praznog suda nikada se ne mogu napuniti drugi sudovi.
Gospode pomozi svojoj suvremenoj Crkvi u pronalaženju ravnoteže između misije i vjernosti. Pomozi nam da ostanemo vjerni, dok druge budemo pozivali na vjernost. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)