“Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sam.” (Matej 14,23)
Isus je bio čovjek molitve. Novi zavjet često ističe da je otišao moliti nasamo ili da je proveo cijelu noć na molitvi. Bilo je trenutaka kada se molio javno (Ivan 17). Nije podcjenjivao ulogu javne molitve, ali je vjerovao u tajnu molitvu i često se tako molio. Osjećao je da su mu nužni ti trenuci osamljivanja s Ocem.
I mi imamo istu potrebu. I mi se trebamo odvojiti od briga života i biti s Bogom. Ići u crkvu, na molitvene sastanke je dobro, ali je svakom kršćaninu nužno posebno vrijeme koje će provesti u audijenciji kod nebeskog Kralja. Nama je potrebno slaviti Njegovo ime, zahvaljivati mu na Njegovoj dobroti, priznavati mu svoje grijehe, tražiti snagu, moliti za druge, ili samo razgovarati s Onim kojemu je do nas stalo.
Ukratko, svaki od nas treba odvajati sveto vrijeme svakoga dana za molitvu na usamljenom mjestu. Mi moramo ozbiljno shvatiti svoj molitveni život. Moramo hraniti svoju dušu kao što hranimo svoje tijelo ili podmirujemo svoje društvene i mentalne potrebe. Za to hranjenje je nužno vrijeme. Ono se ne može obaviti za trenutak ili dva.
Mnogi su ustanovili da je rano jutro najbolje vrijeme za razgovor s Bogom. Ustanovili su, naime, da svakodnevne dužnosti i obveze ometaju molitveni život, ako se on odlaže za kasnije sate.
Tijekom naših razgovora s Bogom ne trebamo mu se samo obraćati u molitvi već i slušati Njegov odgovor preko Biblije. To slušanje treba biti pažljivije no što bi bilo samo čitanje jutarnjeg teksta ili Biblije. Trebamo postati ljudi Biblije.
Ovom predmetu sam posvetio nešto više pozornosti zato što je sve više i više kršćana zaokupljeno poslovima ovoga svijeta. To je dovelo do opadanja našeg duhovnog i molitvenog života. Danas je dan da preokrenemo smjer tog procesa.(George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)