“Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod.” (Jakov 5,17.18)
U Ilijinom iskustvu iznesene su nam važne pouke. Kada je na gori Karmelu uputio molitvu da padne kiša, njegova vjera bila je stavljena na ispit, ali je i dalje neumorno iznosio Bogu svoju molbu. … Da je odustao šesti put obeshrabrivši se, njegova molitva ne bi bila uslišana, ali je ustrajao sve dok odgovor nije stigao. Mi imamo Boga čije uši nisu zatvorene za naše molbe i ako stavimo na ispit Njegovu riječ, On će nagraditi našu vjeru. On želi da sve svoje interese povežemo s Njegovim interesima i tek tada će nas moći blagosloviti; jer nećemo slavu pripisati sebi kada dobijemo blagoslov, već ćemo svu hvalu uputiti Bogu. Bog ne uslišava uvijek naše molitve kad ih prvi put upućujemo Njemu; jer kad bi to činio, mi bismo mogli smatrati da imamo pravo na sve blagoslove i prednosti koje nam je dao. Umjesto da ispitujemo svoje srce da bismo vidjeli da se u našu dušu možda nije uvuklo neko zlo, da nismo popustili nekom grijehu, mi bismo postali nemarni ne priznajući svoju ovisnost o Njemu i da nam je Njegova pomoć nužno potrebna.
Ilija se ponizio sve dok nije dospio u stanje da nikakvu slavu ne pripisuje sebi. To je stanje u kojem mi moramo biti da bi Gospodin čuo naše molitve; jer ćemo tada odati slavu Njemu. Običaj da odajemo slavu ljudima dovodi do velikog zla. Kada jedan čovjek slavi drugoga, on je naveden da pomisli da slava i čast pripadaju njemu. Kada uzdižete čovjeka, postavljate zamku njegovoj duši i činite upravo ono što Sotona želi. … Samo je Bog dostojan da Mu se oda slava.
Dok je Ilija ispitivao svoje srce, kao da je postajao sve manji i u svojim očima i pred Bogom. Izgledalo mu je da je postao ništa i da je Bog sve; i kada se odrekao sebe i oslonio na Spasitelja kao na svoju jedinu snagu i pravednost, došao je odgovor.” (Isto) (Ellen G. White, Borba i hrabrost)