“Jer, ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što će biti njihovo ponovno primanje, ako ne uskrsnuće od mrtvih? Ako je korijen svet, svete su i grane.” (Rimljanima 11,15.16)
Dobro, Pavle, odluči se već jednom. U Rimljanima 11,1 rekao si nam da Bog nije odbacio Židove. U današnjem retku nam kažeš da ih je odbacio. Jesi li ti zbunjen ili mi? Kako takav logičan pisac može izreći tako upadljivo proturječne misli u istom poglavlju?
Obje izjave su istinite. Bog je odbacio Izrael kao svog izabranog posrednika za evangeliziranje svijeta. Ali Ostatak je odgovorio Mesiji vjerom (Rimljanima 11,5.6), a misijskim djelovanjem Crkva je neprekidno rasla.
Kao što je Pavao primijetio u 12. retku, odvraćanje većine Židova od Evanđelja otvorilo je put Pavlu i drugima da svoju službu pomirenja donesu neznabožačkom svijetu. Tako je njihovo odbacivanje bilo prikriveni blagoslov.
Ali Pavao pokazuje nepokolebljivu brigu prema Židovima. On se nada da će mnogi odgovoriti na poruku Evanđelja. Kada to učine, bit će to kao duhovno uskrsnuće iz mrtvih.
Apostol onda prelazi na dvije usporedne ilustracije u Rimljanima 11,16. Prvu uzima iz Brojeva 15,17-21. Pavao primjećuje da kada ljudi prinesu brašno kao svetu prvinu od žitarica, kruh zamiješen od svetog brašna bit će također svet. Drugu ilustraciju uzima iz prirode i uspoređuje Izrael s drvetom. Ako je korijen drveta svet, isto će tako biti i s granama.
Čini se da on s obje ilustracije ukazuje na patrijarhe, posebno Abrahama. Ako su oni bili sveti, to će utjecati i na najmlađe grane u židovskom rodoslovlju.
Pavlovo srce nikada nije bilo daleko od misije, misije okrenute prema neznabošcima i vlastitom narodu. On je čeznuo za spasenjem svog naroda, Židova. (George R. Knight, „Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima“)