“I primi znak — obrezanje — kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan.” (Rimljanima 4,11)
Ovdje imamo još jedno važno pitanje. Ako obrezanje ne pridonosi našem spasenju, kakva je njegova korist? Ako obrezanje nije nužno, zašto ga je Bog zapovjedio Židovima?
Pavao odgovara na ovo pitanje riječima: obrezanje je bilo znak ili jamstvo da je Abraham bio opravdan vjerom. Znak ima dvije funkcije. Prva je ukazivanje na nešto veće od njega samog. Ako vozim cestom i ugledam znak koji kaže: “Chicago, 100 kilometara”, ja shvaćam da se nalazim 100 kilometara od Chicaga. Znak nije Chicago, ali me upućuje prema gradu. Premda znak nije grad, on još uvijek ima vrijednost. Druga funkcija znaka je dokaz vlasništva. Kada ugledam znak “Jillov restoran”, ja znam da to nije restoran, već znam da me vodi prema restoranu i označava Jillovo vlasništvo.
Znak obrezanja ima istu funkciju. Prvo, on upućuje na zavjetna obećanja koja je Bog dao Abrahamu. Drugo, on označava vlasništvo u smislu pripadnosti Bogu.
Za kršćane krštenje ima isto značenje. Krštenje, kao i obrezanje, inicijacijski je obred koji upućuje na Božje zavjetno obećanje kroz vjeru u Krista. Osim toga krštenje je znak Božjeg vlasništva, znak da su kršćani Božja djeca i da Mu pripadaju.
Pečatnjak je žig ili znak koji jamči autentičnost. Na primjer, neki važni dokumenti moraju se odnijeti u ured javnog bilježnika kako bi se pečatom potvrdila njihova vjerodostojnost. Obrezanje za Židove i krštenje za kršćane isto je jamstvo da će Božja zavjetna obećanja biti ispunjena onima koji Ga vjerom prihvaćaju.
Obrezanje, krštenje i obred Gospodnje večere važni su jer su oni znak ili jamstvo duhovne promjene koja se dogodila, ali ih nikada ne smijemo smatrati sredstvima spasenja. Oni su vanjsko svjedočanstvo tog spasenja koje se stječe samo vjerom u Kristovo djelo za nas. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)