„A onomu koji radi ne računa se plaća po milosti, već po dugu.” (Rimljanima 4,4)

Između dara i plaće golema je razlika. Ja na božićno jutro darujem svojoj djeci darove. Ona ih nikada ne zarađuju. Umjesto toga ja sam odlučio dati im nešto besplatno, nešto za što nisu morala raditi, nešto što nisu morala zaraditi.

S druge strane ja obično tijekom božićnog tjedna primam ček za posao koji sam obavio. Ovaj ček nije dar. To je moja plaća. Zaradio sam svaku lipu i smatram to pravednom nagradom za obav1jenu službu.

Pavao u današnjem retku ističe razliku između dara i plaće. Riječ koja je u Rimljanima 4,4 prevedena kao “dar” znači “milost”. Pavao zapravo suprotstavlja milost i djela. Jedna misao je da je milost besplatan dar. To nije plaća, ili popust, nešto što kupujemo po sniženoj cijeni, nešto za što smo radili ali nismo mogli platiti punu cijenu.

Ne! Milost je u cijelosti dar. Mi ne činimo ništa da bismo je zaslužili. To nije Božja nadoknada za ono što nismo učinili a trebali smo. Dobro, mislite vi, kakve sve to veze ima s Abrahamom? Ali kao što smo već jučer primijetili, reći da je Abraham vjerovao ne bi nužno objasnilo Pavlovu misao jer su Židovi vjeru tumačili kao vjerno vršenje Božjih zapovijedi. Zato je njima Abrahamova vjera bila oblik djela. Zato bi se tvrdnja da je Abraham spašen vjerom mogla pogrešno protumačiti.

Pavao u Rimljanima 4,4 prenosi svoj dokaz s vjere na milost. On kaže da Abraham nije bio spašen nikakvim djelima, već Božjim milostivim darom. Ovu tvrdnju se nije moglo pogrešno protumači. Apostol je uklonio svaku nejasnoću oko načina Abrahamovog spasenja.

Naravno, apostol je mogao nastaviti i reći da Postanak ne kazuje da je Abraham nešto dugovao Bogu pa stoga nije mogao biti spašen djelima. Ali Pavao se ne zaustavlja da bi izričito naglasio ovu misao. Njemu se ona vjerojatno činila toliko očitom da nije bilo potrebno dalje objašnjavati.

Oče, pomozi mi danas da se odreknem svoje samodostatnosti. Pomozi mi da se prestanem cjenkati s Tobom. Pomozi mi da naučim prihvatiti Tvoj dar onakvim kakav, on doista i jest. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)