„Neka svatko ispita svoje vlastito djelo, pa će tada jedino u samom sebi naći razlog slave, a ne u drugome.“ (Galaćanima 6,4)
Nitko ne može služiti Bogu preko svojeg zamjenika. Ima tako mnogo onih koji misle da na ovom svijetu postoji netko snažniji od Krista, netko na koga se mogu osloniti. I umjesto da dođu ravno Kristu, onakvi kakvi jesu, predajući sebe bez ostatka Njemu, oni traže ljudsku pomoć. Bog želi da svatko od nas stekne svoje vlastito iskustvo. Ja ne mogu izgraditi karakter za vas, a ni vi ne možete izgraditi karakter za me ne.
Evanđelje se bavi pojedincima. Svako ljudsko biće može spasiti ili izgubiti svoju dušu. Svatko od nas ima svoju posebnu osobnost koja se razlikuje od svih ostalih. Svatko se mora sam za sebe osvjedočiti, sam za sebe obratiti. Mora prihvatiti istinu, pokajati se, povjerovati, i postati poslušan. Svatko pojedinačno mora uporabiti svoju volju. Svatko sam mora odlučiti predati se Bogu.
Gospodin ne želi da naša osobnost bude uništena niti je Njegova namjera da bilo koje dvije osobe budu potpuno iste po ukusima i raspoloženjima. Svatko ima svoje posebne karakteristike, svojstvene samo njemu, i one ne smiju biti potisnute, već razvijene i oblikovane po ugledu na Krista. Gospodin pretvara prirodne sklonosti i sposobnosti u korisne kanale. Prilikom usavršavanja darova koje je Bog dao, talenti i sposobnosti se razvijaju ukoliko čovjek prizna činjenicu da su sve njegove snage dar od Boga i da ih ne smije upotrebljavati u sebične svrhe već na slavu Bogu i na dobro svojih bližnjih.
Svakom je čovjeku Bog – a ne čovjek – odredio njegov posao. To je pojedinačni posao – oblikovanje karaktera po ugledu na božanski. Ljiljan se ne treba truditi da postane ruža.
Postoje razlike u građi cvjetova i voća, ali je svako svoju posebnost dobilo od Boga. I zato je Božji plan da čak ni najbolji ljudi ne budu jednaki po karakteru. Život posvećen služenju Bogu razvijat će se i uljepšavati pojedinačno, zasebno. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)