“Gospodine, daj mi te vode, da ne žednim više i da ne dolazim ovamo po vodu.” (Ivan 4,15)
Jedan moj prijatelj pričao mi je o svom poznaniku koji je počeo pušiti. Pušio je u početku jednu vrstu cigareta koje su bile reklamirane kao najjače i one koje daju najveće zadovoljstvo. Ubrzo nije bio zadovoljan. Počeo je s jednom kutijom dnevno, ali mu to nije bilo dovoljno, pa je pokušao sa dvije kutije. Ni to mu uskoro nije bilo dovoljno, pa je dozu povećao na tri. Nikad zadovoljan.
Svatko na ovom svijetu traži nešto bolje. Dječaci i djevojčice traže bolji bicikl ili bolju loptu. Mladi traže da budu bolje prihvaćeni, tragaju za boljim prijateljima, obilnijom zabavom. Stariji teže za uspjehom, zadovoljstvom ili materijalnim dobrima. Međutim, čak i pojedinosti koje izgledaju kao sasvim opravdane želje, mogu u stvari predstavljati vapaj srca čovjeka koji u svom životu osjeća prazninu koju je Bog stvorio i koju može ispuniti samo Bog sam.
Ima planinara koji se penju na planine samo zato što one postoje. Mnogi od onih koji se penju uz strme stijene neprestano traže još višu stijenu, veću izloženost opasnostima. Ambicije u sportu, u poslu, u sasvim ispravnim zadovoljstvima, mogu biti vapaj srca za nečim boljim, neprepoznata želja za Bogom. Međutim, želja za nečim boljim nikad se ne može zadovoljiti u odvojenosti od Boga. Onaj koji traži sreću u svijetu prije ili kasnije otkriva da uživanje koje svijet može ponuditi nije trajno. I primoran je uvijek tragati za nečim novim što će mu pomoći da zaboravi kako ni ono posljednje, za što je smatrao da će mu predstavljati zadovoljstvo, nije bilo trajno.
Kao što je Isus rekao u 13. stihu ovog poglavlja o ženi Samarjanki: „Svaki, koji pije od ove vode, opet će ožednjeti.“ I svi naši napori, uloženi da pronađemo nešto bolje odvojeni od Boga, završit će se u ništavilu, jer priznavali mi to ili ne, duboko u sebi osjećamo želju za Njim. Na svakom koraku na putu ka Kristu nalaze se sporedni kolosijeci koji nas mogu spriječiti da dođemo k Njemu.
Mi često pokušavamo zadovoljiti svoju želju za nečim boljim probajući nešto što je drugačije. To možete dobro sagledati u priči o ženi Samarijanki. Ona je pokušavala zadovoljiti svoju želju za nečim boljim tražeći njeno ispunjenje kroz mnogobrojne veze s različitim ljudima. Ali, usprkos raznolikim stvarima koje je probala, njena želja je ostala nezadovoljena. Isus je rekao: „Svaki, koji pije od ove vode, opet će ožednjeti. A koji pije od vode, koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka.“
Većina od nas hoda prema Bogu zaobilaznim putem, putem nevolja, bolova i slomljenog srca. I kad se sve ono što smo mislili da želimo izjalovi, dolazimo konačno do kraja svojih snaga, podižemo pogled gore i kažemo: „U redu, Bože! Mislim da si mi Ti, u stvari, potreban.“
Ali, postoji i kraći put. Isus ga je ponudio ženi na studencu. O njemu je zapisano u Ivan 12,32: „A kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.” Kad god je Isus podignut, mi smo privučeni Njemu. (Morris Venden, Upoznajmo Boga)