“Ali to ne znači da je propalo Božje obećanje. Jer nisu svi Izraelci pravi lzraelci.” (Rimljanima 9, 6)
Prvak u rezbarenju drveta iz središnje Europe otkrio je komad drveta na vrhu vreće sa žitom. Zanimljivo je bilo to što je drvo bilo iste boje kao žitarica; stoga je on odlučio od drveta načiniti imitaciju žita.
Nakon što je to učinio, pomiješao je imitaciju s prirodnim žitom i pozvao prijatelje da ih raspoznaju. Ali on je to tako dobro napravio da nitko nije mogao razlikovati prirodno od umjetnog žita. Naime, ni sam drvodjelja nije mogao prepoznati imitaciju. Na kraju je jedini način razlikovanja prirodnih zrna od umjetnih bilo njihovo potapanje u vodu. Nakon nekoliko dana prirodna zrna su proklijala, dok su umjetna ostala upravo onakva kakva su uvijek i bila: mrtvo drvo.
Ovdje nalazimo sličnost s onima koji tvrde da su Božji narod. Ljudskim očima često je nemoguće razlikovati prave vjernike od onih koji su se odlučili ponašati kao da nisu kršćani. Svi oni možda pripadaju istoj crkvi, ali razlike postoje. Oni koji doista imaju odnos vjere s Kristom vremenom će pokazati tu povezanost svojim duhovnim rastom.
Razlika između onih koji samo izgledaju kao duhovna djeca i onih koji to doista jesu za Pavla je presudna kada prelazi na sljedeći dio Poslanice Rimljanima.
Pavao se ovdje bavi problematičnim pitanjem: zašto je tako malo Izraelaca prihvatilo Evanđelje. Božja obećanja dana su Izraelu, a narod kao cjelina ipak ih nije prihvatio. Znači li to da su obećanja propala? Ili je Bog pogriješio? Zar više ne možemo vjerovati ovim obećanjima?
Nipošto, odgovorio bi Pavao. Pogreška nije u Božjim obećanjima. Problem je bio u njegovim primateljima. Činjenica je bila da nisu svi Izraelci bili vjerom duhovno povezani s Bogom (usp. 2,25- 29).
Isto vrijedi i za članove Crkve. Nije svatko tko pripada Crkvi kršćanin. Ali oni koji su doista odlučili imati živi odnos s Bogom, vremenom će pokazati Kristov život u sebi. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)