“Još im reče: ‘Svjedok je Jahve protiv vas, i svjedok je njegov pomazanik u ovaj dan, da niste našli ništa u mojoj ruci.’” (1. Samuelova 12,5)
Nezasitnu želju za ovozemaljskom moći i dokazivanjem danas je teško izliječiti kao i u Samuelovo vrijeme. Kršćani oponašaju ljude ovoga svijeta, oblače se kao i oni i slijede običaje i navike onih koji obožavaju boga ovoga svijeta. Pouke Božje riječi, savjeti i ukori Njegovih slugu, čak i opomene poslane neposredno s Njegovog prijestolja, ne mogu obuzdati ove nedostojne težnje. Kada se srce otuđi od Boga, nepoštovanje Njegovog autoriteta opravdava se svim mogućim izgovorima. …
Najkorisniji ljudi rijetko kad su cijenjeni. Oni koji najneumornije i najnesebičnije rade za svoje bližnje i koji su upotrijebljeni u postizanju najvećih rezultata, često se suočavaju s nezahvalnošću i zanemarivanjem. Kada su takvi ljudi odbačeni, a njihovi savjeti omalovaženi i prezreni, čini se da podnose veliku nepravdu. Ali neka izvuku pouku iz Samuelovog primjera da se ne pravdaju i ne brane, osim ako ih Božji duh nepogrešivo ne potakne na takvo djelo.
Čast ukazana onome tko privodi svoj posao kraju mnogo je vrednija od odobravanja i čestitki koje primaju oni koji tek stupaju na dužnost i koji tek trebaju položiti ispit. Koliko njih koji se povlače s odgovornog položaja suca mogu ovako posvjedočiti o svojoj besprijekornosti: ‘Koji me od vas kori za grijeh? Tko može dokazati da sam se odrekao pravednosti da bih primio mito? Nikada nisam napravio nijednu mrlju u svojem izvještaju jer sam čovjek koji pravedno sudi.’ Tko danas može potvrditi ono što je Samuel rekao kada je odlazio od izraelskog naroda zato što je tražio kralja? …
Hrabar, plemenit sudac! Međutim, žalosno je što se takav čovjek najstrožeg poštenja morao poniziti i sam sebe braniti. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)