“Postavio sam te za oca mnogih naroda — pred Bogom komu povjerova kao onomu koji oživljuje mrtve i iz ničega stvara bića.” (Rimljanima 4,17)
U ovom retku uočljiva su dva izraza. Prvi je da je Abraham povjerovao Bogu “koji oživljuje mrtve”. Drugi je da ovaj Bog “iz ničega stvara bića”.
Što Pavao misli ovim izrazima? Prvi nas može podsjetiti na nekoliko aluzija. Jedna je u Ezekielu 37 gdje se prorok zatekao u dolini suhih kostiju i Bog ga pita mogu li te kosti oživjeti. Ovo poglavlje završava viđenjem o uskrsnuću. Druga aluzija bi mogla hiti Isusovo uskrsnuće. Novi zavjet ponovno govori o oživljavanju mrtvih u svjetlu Isusovog uskrsnuća.
Možda je Pavao aludirao i na tipično židovsko mišljenje o neznabošcima i činjenicu da Bog i njima može dati život.
Bliže istini je činjenica da je svaka osoba (i Židov i neznabožac) bez Krista “mrtva” zbog svojih “prekršaja i grijeha”, ali “s Kristom oživi” (Efežanima 2,1). U ovom slučaju Pavao je govorio o opravdanju kao o nekoj vrsti uskrsnuća iz duhovne smrti.
Možda je Pavao imao sve ove misli u podsvijesti. Ali postoji još jedna koja je još bliža kontekstu današnjeg retka. Vidimo je u tumačenju spomenutom u Rimljanima 4,19, u kojem čitamo da su Abrahamovo tijelo i Sarino krilo bili “potpuno obamrli”. Bog je uzeo njihove “mrtve” organe, oživio ih i učinio ih roditeljima mnogih naroda.
Ovo posljednje tumačenje također se slaže s činjenicom da Bog “iz ničega stvara bića”. Ovaj redak ponovno govori da je Bog izveo mnoge narode iz naizgled jalove zajednice Abrahama i Sare. To “oživljavanje” nas podsjeća na Božju silu stvaranja.
Mi, kao i Abraham, služimo veličanstvenom Bogu. On može stvoriti život iz duhovnog mrtvila i jednog će dana darovati vječni život smrtnim tijelima. Svako obraćenje Isusu je čudo kao i uskrsnuće i stvaranje. Abraham je vjerovao Biću koje je imalo silu stvoriti život. Mi smo pozvani da sudjelujemo u ovoj istoj vjeri koja oblikuje živote. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)