„Ali svjetske tjeskobne brige, varavo bogatstvo i požude sa svim ostalim navale te uguše riječ, i ostane bez ploda.“ (Marko 4,19)
Moramo se čuvati da ne budemo pretovareni čak ni onim što nam izgleda kao prijeko potrebna životna briga i tako postanemo nesposobni za obavljanje bitnih poslova. Najveći dio misli i poslovnih aktivnosti kojima se bave ruke i srce povezane su sa sebičnim, osobnim, zemaljskim probicima. Njima dopuštamo da postanu tako sveobuhvatne da prestajemo posvećivati pozornost onome što je vječno. Duša gladuje zbog nedostatka hrane. Um i tijelo postaju izmoreni dugim satima bavljenja onim što je svjetovno. I sve izgleda upravo onako kao što Sotona želi.
Svježina i živahnost uma, sve bistre misli, sve je posvećeno svijetu, a Bogu preostaju samo slabašne, usputne misli, plod umornog i iscrpljenog uma. Ono što ima najveću vrijednost, što se odnosi na vječni mir, biva podloženo običnim životnim brigama, a Bogu se svakoga dana uskraćuje služba koja bi mogla ojačati duhovnost, uzdići misli prema Nebu, dovesti dušu u vezu s Bogom i svetim anđelima.
Ne smijemo dopustiti onome što pripada ovome svijetu da tako privuče našu pozornost da um i tijelo postanu time potpuno zaokupljeni. Na taj bi način onima oko nas bile uskraćene ljubazne riječi i djela koja bi im pomogla na putu prema Nebu. Provodnici svjetla zagušeni su svjetovnim problemima, tako da Krist ne može na nas izliti milost koju nam želi udijeliti.
Mnogi imaju sve manje snage koju bi mogli staviti na raspolaganje bližnjima, jer ne primaju silu s Izvora svake sile. Bog ih poziva da se odvoje od onoga što uništava um i kvari vjersko iskustvo.
Svi su pritisnuti tjeskobnim brigama, teretima i dužnostima, ali što je veći pritisak kojemu ste izloženi, što su teži tereti koje morate nositi, to je veća i vaša potreba za božanskom pomoći. Isus želi biti vaš pomoćnik. Vama je neprestano potrebno svjetlo života da obasjava vaš put, i ono će tada obasjavati i putove vaših bližnjih. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)