„Tko krije svoje grijehe, nema blagoslova; tko ih priznaje i ostavlja, dobit će oproštenje.“ (Izreke 28,13)
Jedan od prvih koraka u ulaženju u zajednicu sa Bogom jeste priznanje da smo grešnici, da imamo grešnu prirodu i da će ta grešna priroda, bez Krista, zavladati nama. Dok se ne suočimo sa svojim poteškoćama, nećemo shvatiti svoju potrebu za Kristom. Moramo shvatiti da smo po prirodi grešni. Bilo da lažemo, prepisujemo, ili krademo, to ne igra nikakvu ulogu. Kad shvatimo svoju potrebu i dođemo Kristu, On nam daje pokajanje. Tek kad shvatimo dar pokajanja, priznanje može biti iskreno.
Važno je razumjeti da pokajanje prethodi priznanju. Pokajanje se javlja pošto smo došli Kristu, ne prije, a priznanje slijedi pokajanju. To je jedan od razloga zašto tako mnogo ljudi ima problema sa priznanjem. Mi smo stekli zamisao da je priznanje put da se dođe Kristu, ili da priznanjem dobivamo pokajanje.
Da li ste ikad gajili misao da ima određenih zasluga u priznanju? Jeste li osjećali da ako ste priznali sve grijehe prije nego što ste svake večeri pošli na počinak možete biti sigurni u spasenje? Ne postoji nešto takvo kao „opravdanje priznanjem“. Bespredmetno je pokušavati priznati, ako se nije pokajalo, zato što bi se na taj način izvodio zaključak da je priznanje sustav zasluga, put pokušaja da se izradi put do Božje naklonosti. Priznanje se javlja kao rezultat iskrene žalosti zbog grijeha. Ono nije uzrok. Priznanje podrazumijeva dva vida. To nije samo nabrajanje svih pojedinačnih prijestupa, pogrešaka i promašaja. Iskreno priznanje prepoznaje naše stalno stanje grešnosti i u poniznom duhu potvrđuje našu potrebu za Kristom i našu zavisnost od Njega. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)