„Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako, u prvom redu, na Židova tako i na Grka!… Jer u Boga nema pristranosti.“ (Rimljanima 2.9-11)
Nema pristranosti! Nema povlaštenosti!
Ovo je misao koja je sigurno uznemirila Pavlove židovske čitatelje. Nije li Bog izabrao Abrahama, Izaka i Jakova? Nije li On izabrao Izrael kao svoj posebni narod saveza, svoje predstavnike na zemlji?
Jest, ali ova odluka nije bila neka vrsta čeka bez pokrića. Naprotiv, Bog je mogao blagosloviti Izrael samo ako slijedi Njegovu volju. U knjizi Ponovljeni zakon čitamo: „Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, Jahve, Bog tvoj, uzvisit će te nad sve narode na zemlji. Svi ovi blagoslovi sići će na te… Ali ako ne budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te.“ (28,1-15)
Nažalost, Izrael nikada nije shvatio uvjetovanost Božjih blagoslova. Umjesto toga oni su povjerovali da su Božji povlašteni narod bez obzira na to kako žive. Ivan Krstitelj doveo je u pitanje takav način razmišljanja kada je rekao židovskim vođama da „Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu“ (Matej 3,9). I Isus je plakao nad ravnodušnošću židovskih vođa prema Njegovoj službi (Matej 23,37.38). Onda je ponovno, pred kraj svoje službe, ispričao usporedbu o zlim namjesnicima sa zastrašujućim zaključkom: „Tada će vam se oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.“ Židovi su razumjeli da „na njih cilja“ (Matej 21,42.43), ali Mu nikada nisu povjerovali. I dalje su pretpostavljali da je njihov narod izvan dosega suda.
Upravo je to misao protiv koje se Pavao bori u Rimljanima 2. Bog, kaže on, nema miljenika. Gospod uvijek nudi kraljevstvo muškarcima i ženama samo pod svojim uvjetima.
Ovo je pouka za Crkvu. Bog želi uporabiti i blagosloviti svoj narod. Ali On to može učiniti samo ako tvori Njegovu volju. Kao i s drevnim Izraelom, Bog još uvijek nema povlaštenog naroda. Savez je uvijek uvjetno izražen: „ako… ali ako“. Bog će u konačnici suditi svojoj Crkvi prema njenom pokoravanju Njegovim željama. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)