„Kao što se otac smiluje djeci svojoj, tako se smiluje Gospod pravednicima svojim.“ (Psalam 103,13)
Jednog dana na vrhu brda sakupilo se veliko mnoštvo. Bili su tu već od ranog jutra, jer ih je pozvao čovjek koga je vladar bezuspješno gonio više od tri godine. Govorilo se da je on odgovoran za trogodišnju sušu i ljudi su očekivali da se nešto dogodi. Došaptavali su se i čudili oltarima koji su podignuti po Ilijinom prijedlogu. Posredstvom ognja koji je pao sa neba i spalio Ilijinu žrtvu, popivši vodu iz opkopa oko oltara, svi prisutni bili su uvjereni da se nebeski Bog želio otkriti svom narodu.
Te iste noći Iliju je probudio vjesnik sa kraljevskog dvora, i Ilija je pobjegao da spasi život pred razgnjevljenom ženom. Uplašio se da čak ni Bog koji odgovara vatrom nije dovoljno veliki da ga zaštiti od zle Jezebele. U strahu, pobjegao je kroz tamu noći, sa još većom tamom svojih strahova, razočarenja i pretpostavki. Na kraju, iscrpljen do krajnje granice svojih snaga, sjeo je pod smreku i molio se za smrt.
Umjesto da odgovori na Ilijinu molitvu i oduzme mu život, Bog beskrajne ljubavi i sažaljenja, koji je znao njegova ograničenja i suosjećao sa njegovom ljudskošću, poslao je nebeskog vjesnika sa hranom i vodom da ga održi u životu. Po drugi put anđeo je došao i rekao: „Ustani, jedi, jer ti je put dalek.“
Kad naša vjera padne na ispitu, kad obeshrabrenje navali na naš život, da li bježimo u strahu očekujući gnjevnog Boga koji će nas uništiti zbog nedostatka povjerenja? Jesmo li mi danas manje skloni razumjeti Njegovu ljubav i suosjećanje? Očekujemo li stalno Boga vatre i munje da izvrši sud, dok u isto vrijeme propuštamo da shvatimo prijateljski dodir, tihi i tanki glas našeg najboljeg Prijatelja koji kaže: „Volim te i u trenucima kada ti životni put postaje pretežak kao što te volim i inače“? To je Bog koji govori. To je Bog Starog zavjeta – Bog Novog zavjeta, Bog današnjeg dana, moj Bog. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)