“Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)
Isus je Bog. Ipak, na ovu je Zemlju došao kao ljudsko biće. To izaziva čuđenje svemira. To je nekako kao da bismo mi postali mravi, osim što smo mi, sudeći prema veličini i složenosti svemira, beskrajno sličniji mravu no što je Bog sličan nama. Osnovna misao je da je Isus ponizio sebe postavši sličan nama, da se još dublje ponizio umirući umjesto nas, posebno umirući smrću zločinca na križu.
Osnovna misao teksta koji se bavi drugom miljom i okretanjem drugog obraza, kao što smo jučer primijetili, nije točan način na koji trebamo živjeti iz dana u dan, već stanje duha u kojem trebamo živjeti. Mi trebamo živjeti razapetim životom. Zašto trebamo to činiti? Zato što je naše nerazapeto ja osnovni uzrok svih naših osobnih problema. Razmislite o tome. Zašto se želim osvetiti? Zato što je netko ranio moj ponos, uskratio mi neku materijalnu korist, i tako dalje. Posljedica toga je da se smjesta javlja moja samoobrana ili sebičnost i ja krećem ratnom stazom. Propovijed na Gori tako teško prihvaćamo zato što otvoreno traži da dopustimo Bogu da uništi takvo naše držanje i takve naše reakcije.
Kao kršćani shvatili smo da je naše nepreporođeno ja osnovni uzrok naše nesreće. Zaštita našeg ja, uzdizanje našeg ja, odbrana časti našeg ja, to su aktivnosti koje nas proždiru. Ne samo da uništavaju naš mir već navode nas da uništavaju mir drugih, i obratno. Međutim, Isus želi učiniti kraj tome – prvo u našim srcima i najposlije, u kozmičkom smislu, svojim drugim dolaskom. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)