“A ti svoje uvjerenje čuvaj za se pred Bogom! Blago onomu koji ne osuđuje samoga sebe u onom za što se odlučuje!” (Rimljanima 14,22)
Pavao se u Rimljanima 14,21 obratio jakima. Rekao im je da ne čine ništa što može izazvati posrtanje i pad njihovih bližnjih. On je zato prilično siguran da su oni koji nisu toliko osjetljivi u nekim pitanjima životnog stila o kojima on raspravlja odgovorni za one koji su kolebljiviji u svojim uvjerenjima.
Ali on sada ide dalje i u današnjem retku piše da slabija braća i sestre također imaju obvezu. Oni ne trebaju sva svoja različita vjerovanja smatrati spornim pitanjima. Čini se da ovaj prijevod ukazuje na to da oni trebaju čuvati svoja uvjerenja za sebe. Ali budući da će neki ovaj prijevod čitati tako da podrazumijeva da oni ne trebaju svjedočiti, on je očito neprikladan. Umjesto toga oni bi trebali svoju vjeru u vezi s manje važnim, spornim pitanjima čuvati za sebe. Ili kao što to podrazumijevaju neki drugi prijevodi, oni svoja uvjerenja o spornim pitanjima trebaju zadržati za sebe i Boga.
To jest oni ne trebaju stalno zagovarati svoje specifično uvjerenje o ovom ili onom pitanju životnog stila kao da je to pitanje spasenja. Zamislite koliko bi crkva danas bila drukčija kad bi svi slijedili Pavlov savjet i svoja osobna uvjerenja o mjerilima ponašanja ne bi nametali kao mjerilo svima.
Ali premda Pavao kaže “slabijim” članovima crkve da ne nameću svoja gledišta, on ne umanjuje njihovu važnost kao pojedinaca u njihovom hodu s Bogom. Ako oni doista vjeruju da ih je Bog osvjedočio, onda je za njih pogrešno prekršiti ovo vjerovanje. Pavao piše: “Blago onomu koji ne osuđuje samoga sebe u onom za što se odlučuje. Ali koji unatoč svojim sumnjama jede, sam sebe osuđuje, jer ne postupa po čvrstom uvjerenju.” (Rimljanima 14,22.23)
Mi ne smijemo površno prijeći preko ovih riječi. Svatko je odgovoran Bogu za život prema svojim uvjerenjima. Čak ako su oni i pogriješili, mi trebamo biti pošteni prema njima dok nam Bog ne pokaže bolji put. Ako učinimo drugačije to nas čini licemjerima u vlastitim očima i šteti našoj vjeri u Boga.
Pavlova pouka u 14. poglavlju važna je za nas. Crkva je u Pavlovo vrijeme zbog tvrdoglavih članova imala teškoće u zajedničkom životu. I danas ih ima. A odgovor na ovo pitanje još uvijek je isti. (George R. Knight, „Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima“)