„Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ (Luka 14,27)
Velika je istina da mnogi koji imaju sposobnosti i talente ne žele putovati kršćanskim putem. Jesu li njihovi talenti i sposobnosti doista odviše dragocjeni da bi ih posvetili Darodavcu, Gospodinu Neba i Zemlje?
Mnogi bi bili Kristovi sljedbenici kada bi On sišao s križa i pojavio se pred njima onako kako oni žele. Kada bi došao s bogatstvom i užicima, mnogi bi Ga radosno prihvatili i požurili okruniti kao Gospodara svega. Kada bi se samo odrekao svoje poniznosti i svojih patnji i povikao: „Tko god želi ići za mnom, neka ugađa sebi i uživa u svijetu i bit će moj učenik!“ – mnoštvo bi povjerovalo u Njega.
Ali naš dragi Isus neće doći k nama ni s kakvim drugim karakterom osim krotkim i poniznim karakterom raspetoga Gospodina. Mi moramo imati dijela u Njegovom samoodricanju i patnjama ovdje ako želimo ponijeti krunu u vječnosti
Božja riječ nije proširila uski put, pa ako je mnoštvo ljudi pronašlo put na kojemu mogu zadržati obličje pobožnosti, ne nositi križ i ne trpjeti progonstva, pronašli su put kojim naš Spasitelj nije prošao i slijede neki drugi primjer koji On nije uzdignuo pred njima. Zar nije dovoljno što je Isus ostavio blaženstvo i slavu Neba, podnio život siromaštva i teških patnji, što je umro okrutnom, sramnom smrću da bi nama osigurao radost svetosti i Neba? Zar je moguće da bismo mi, nedostojni tako velike poniznosti i ljubavi, mogli tražiti neki bolji dio u životu od onoga koji je bio dan našem Otkupitelju?
Kako bi lak bio put prema Nebu kada ne bi bilo samoodricanja ili križa! Koliko bi samo svjetovnih ljudi požurilo njime, koliko bi samo bezbrojnih licemjera odlučilo njime krenuti! Hvala Bogu na križu, na samoodricanju! Trpjeti sramotu i poniženje koje je naš Spasitelj podnio zbog nas nije preveliko poniženje onima koji su otkupljeni Njegovom krvlju. Nebo smo dobili doista jeftino! (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)