“Kad bi naime Abraham zbilja bio opravdan na temelju djela, imao bi razloga da se ponosi – ali ne pred Bogom! Što doista veli Pismo? ‘Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.'” (Rimljanima 4,2.3)
Mnogi teško prihvaćaju misli o pravednosti, koje Isus izriče u Evanđelju po Mateju. Da bi riješili problem navodnog opravdanja djelima, oni tvrde da Isus ne govori o našoj pravednosti, već o Isusovoj pravednosti koja nam se uračunava.
Međutim, pričekajmo malo! Dopustimo da Isus sam progovori u svoje ime! On ovdje ne govori o svojoj pravednosti, već o našoj. Teolog Bruner ima pravo kada kaže da je tumačenje onih koji žele ovdje (Matej 5,20) vidjeti Kristovu umjesto našu pravednost potpuno pogrešno iako su im namjere pohvalne. Jednostavno, njihovo se tumačenje ne uklapa u kontekst.
Dopustite Mateju da ostane Matej, poziva Bruner. Nemojte ga pretvarati u Pavla!
Vidite, Matej ima svoj način propovijedanja evanđelja. Taj se način razlikuje od Pavlovog, ali ostaje biblijski. Matejevi pogledi na pravednost (Matej 5,17-48; kao tekstovi o blaženstvima) navest će nas da na kraju tražimo oprost od Oca (Matej 6,12), da tražimo milost (Matej 19,16. do 20,16). I za Mateja je milost besplatna, ali ovdje (Matej 5,20) on iznosi potrebu za “našom” pravednošću. On ovdje govori o našem odnosu prema Božjem zakonu, o našem držanju kako duha tako i slova zakona.
I Pavao dolazi do istog zaključka, ali na drugi način. Na primjer, u prvim poglavljima Poslanice Rimljanima, Pavao govori o nadi u Kristovu pravednost. Međutim, kasnije (Rimljanima 6. do 8) bavi se Božjim djelom posvećenja u našem životu, a na kraju (Rimljanima 13. i 14) govori o našem pravednom držanju zakona ljubavi. Matej i Pavao propovijedaju jedno evanđelje, a ne dva. Ali, kao što Bruner primjećuje, “Pavao, mnogo izrazitije od Mateja, prikazuje izvor božanske pravednosti. S druge strane, Matej jasnije od Pavla otkriva cilj kršćanske pravednosti”. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)