„U strahu je Gospodnjem veliko pouzdanje, i njegovim je sinovima utočište.“ (Izreke 14,26)
Bog zahtijeva da priznamo svoje grijehe i da ponizimo svoja srca pred Njim; ali u isto vrijeme trebamo imati pouzdanja u Njega kao u nježnoga Oca koji neće odbaciti one koji se oslanjaju na Njega. Mi ni ne shvaćamo koliki se među nama oslanjaju na ono što vide, a ne hode u vjeri. Mi vjerujemo u ono što se vidi, a ne cijenimo dragocjena obećanja koja su nam dana u Njegovoj riječi. Teško bismo mogli dublje i namjernije uvrijediti Boga nego pokazivanjem nepovjerenja u ono što On kaže.
Nemojte ni za trenutak priznati da su Sotonine kušnje u skladu s vašim mislima. Odbacite ih isto tako odlučno kao što biste odbacili i samog neprijatelja. Sotonin je posao da obeshrabruje dušu. Kristovo je djelo da nadahne srce vjerom i nadom. Sotona se trudi da pokoleba naše povjerenje. On nam govori da su naše nade utemeljene na pogrešnim pretpostavkama umjesto na sigurnoj, nepokolebljivoj riječi Onoga koji ne laže.
Kada Sotona unosi sumnju da smo mi narod koji Bog vodi, koji On uz pomoć kušnji i ispitivanja priprema da opstane u onaj veliki dan, spremno se suočite s njegovim pokušajima iznoseći jasne dokaze Božje riječi da je narod ostatka onaj koji drži zapovijedi Božje i ima vjeru Isusovu.
Uzdajmo se potpuno, ponizno i nesebično u Boga. Mi smo Njegova mala djeca, i tako On i postupa prema nama. Kada se približimo Njemu, On nas milosrdno čuva od napada neprijatelja. On nikada neće iznevjeriti one koji se oslanjaju na Njega kao djeca na svoje roditelje. On gleda ponizne duše, pune povjerenja, kako Mu prilaze i prilazi im pun ljubavi i samilosti i poradi njih podiže zastavu nasuprot neprijatelju. Govori: „Ne diraj ih, jer pripadaju meni. Ja sam ih urezao u svoje dlanove!“ On ih potiče da gaje nepokolebljivu vjeru u Njegovu snagu da djeluje u njihovu korist. A oni sa sigurnošću odgovaraju: „A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.“ (1. Ivanova 5,4) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)