„Trčim k biljezi cilja, k nagradi nebeskoj, kojoj me Bog zove u Kristu Isusu.“ (Filipljanima 3,14)
Ivan je počeo studirati. Jedno vrijeme je radio kako bi uštedio novac i mogao ići na fakultet. U početku bio je tako oduševljen što se najzad mogao pripremati za životni poziv koji mu se dopadao, da su mu studije išle lako. Ali kako su mjeseci prolazili, izgledalo je da profesori zahtijevaju od studenata sve više napora. Počeo se baviti i mnogim društvenim aktivnostima. Počeo je otkidati od sna da bi uhvatio korak sa svojim obvezama, a jedne večeri dogodilo se nešto strašno.
Pokušavao je učiti za sutrašnji ispit, ali mu se prispavalo. Zijevao je, protezao se, a na kraju je ustao i otišao se ispljuskati hladnom vodom ne bi li nekako ostao budan. Počeo je ponovno čitati isto poglavlje.
Međutim, sljedeće čega se sjetio bilo je kako je sretna bila njegova prijateljica kad je primila njegov poziv da zajedno izađu. Uplašio se. Kako će imati koristi od studija kad mu misli lutaju ili mu se spava? Želio je da postane liječnik. Što da radi?
S tugom napustio je fakultet i vratio se kući. „Mislili smo da studiraš,“ govorili su mu mnogi kad su ga vidjeli na starom poslu.
„Da, pokušao sam,“ odgovarao je. „Ali studije mi nisu bile zanimljive. Spavalo mi se i misli su mi lutale kad sam pokušavao učiti. Pošto nisam ništa imao od studija, prekinuo sam i vratio se kući.“
Što se događa kad čitate Bibliju i misli vam počnu lutati ili vam se spava? Da li kao Ivan prekidate? Da li vraćate Bibliju na policu za sljedećih šest mjeseci? Ili činite ono što je Ivan trebao učiniti i nastavljate?
Možda je veoma mali broj ljudi stvarno odustao od škole zato što su im misli lutale kad su pokušavali učiti. Ali veoma mnogo njih je zbog tog istog razloga prestalo sa nastojanjima da uđu u zajednicu sa Bogom. To nema smisla, zar ne? Potrebno je da budemo voljni uložiti bar isto toliko truda kad se nešto tiče cijele vječnosti kao kad je nešto vezano za naš kratki život od sedamdeset godina. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)