„Jer tko hoće život svoj da sačuva, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, naći će ga.“ (Matej 16,25)
U našem današnjem tekstu Isus govori da ne možete prihvatiti dar i u isto vrijeme ga zarađivati. To je jedno od krupnih i velikih pitanja s kojima se danas moramo suočiti. Da li uopće možemo zaslužiti Božju milost, bilo da se ona odnosi na stvarnost opravdanja ili posvećenja? Odgovor na oboje je negativan. Nipošto ne možemo zaslužiti ili naporima postići Božju milost. Ona je dar. Ona je uvijek poklon.
Ako pokušavamo spasiti sami sebe, završit ćemo zaboravljajući Isusa. To je prikazano u Mateju 26,51-56. Ovdje se govori o Petru i drugim učenicima. Bili su sigurni da bi mogli umrijeti za Isusa. Voljeli su Isusa. Radili su i putovali s Isusom više od tri godine. Ali smatrali su da se mogu starati o sebi. Umjesto da provode vrijeme u vrtu bdijući i moleći se, samo su privili uz sebe čvršće svoje mačeve i pošli na spavanje. Mislili su da su spremni za bilo kakvo iznenađenje.
Učenici su se uplašili kada su vidjeli kako Isus dopušta da Ga uhvate i vežu. Bili su uvrijeđeni što je morao podnijeti ovo ponižavanje samoga sebe i njih. Nisu mogli da razumjeti Njegovo ponašanje i oni su Ga krivili što se pokorio vojnicima. U strahu, učenici su se pokušali sami spasiti. Ostavili su Ga i pobjegli.
Bilo da pokušavam spasiti samog sebe opravdanjem – pokušavajući da postići ili zaslužiti oproštenje – da spasim samog sebe pobjedama, poslušnošću i trudom u posvećenju – na kraju ću sigurno zaboraviti Isusa. Ako pokušavamo sami sebe utkati u sliku bilo koje oblasti spasenja – opravdanja, posvećenja, proslavljanja – pokušavamo spasiti sami sebe i na kraju ćemo poći primjerom učenika koji su Ga ostavili i pobjegli. Za čovjeka su bogohulni pokušaji da bude Bog ili napori da se sam spase bez obzira u kom vidu spasenja. Možemo se spasiti samo kroz Isusa i prihvaćanjem Njegovih zasluga, putem nastavljanja zajednice koju vjerom gajimo s Njim. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)