„Tko gleda da dobije život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj zbog mene, dobit će ga.“ (Matej 10,39)
Kad god Isus govori o križu, uvijek spominje naš križ, a ne govori o svome. „Tko ne uzme na se križ svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan!“ (Matej 10,38). “Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme na sebe križ svoj svaki dan i neka tako ide za mnom!“ (Luka 9,23). Na našem križu, umjesto nas, Isus je platio cijenu i umro.
Kad biste odlučili oduzeti sebi život, uvidjeli biste da postoji mnogo načina: prisloniti cijev pištolja na glavu i povući oroz, popiti preveliku dozu pilula, skočiti sa visokog mosta ili zgrade. Ali postoji i nešto što ipak ne možete učiniti. Ne možete razapeti sami sebe! Ako želite biti razapeti, netko drugi mora to obaviti za vas.
Simbol kojim Krist predstavlja potpunu podčinjenost zahtjeva da to uradi netko drugi a ne mi sami. Koliko god napora uložili da razapnemo sami sebe, mi to nikako ne možemo postići. Isto tako koliko god se trudili da se predamo, ne možemo to postići sami. Možemo se samo osloniti na nekog drugog tko će to obaviti za nas.
Ako se ne možemo razapeti sami, ako se ne možemo predati sami, neizbježno je da ne možemo odrediti kad će se nešto dogoditi u našem životu. Svaki događaj u Kristovom životu događao se prema Božjem vremenskom određenju. Krist nije učinio ništa da požuri ili ubrza nevolje, niti ih je pokušavao izbjeći kada su došle.
On je prihvaćao Božje planove za svoj život na svakodnevnoj osnovi i nije pokušavao ostvariti svoje vlastite planove. Tako mora biti i s nama. Sam Isus ostavio je mjesto za rast. „Travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu“ (Marko 4,28). Naši napori da ubrzamo rast ili predanje su bezuspješni. Mi jedino možemo tražiti da upoznamo Isusa, tražiti osobnu zajednicu s Njime i imati povjerenje da će dovršiti djelo koje je otpočeo u našem životu. On će nas sam voditi ka potpunom predanju Njemu. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)