“Već je pravi Židov… Njegova hvala ne dolazi od ljudi, već od Boga.” (Rimljanima 2,29)
U Rimljanima 2,28 i 29 Pavao je ponovno definirao što znaci Židov, jedan od Božjih izabranih. On je iznio četiri tvrdnje. Biti istinski Židov znači (1) ne nešto vanjsko i vidljivo već unutarnje i nevidljivo; (2) ne obrezanje tijela, već srca; (3) ne puko iskustvo sa Zakonom, već Duhom i (4) ne usredotočivanje na ljudsko odobravanje, već Božje.
Nažalost, mi kao ljudska bića zadovoljavamo se vanjskim, materijalnim i površnim. Upravo to Bog želi promijeniti u životima i našem shvaćanju kršćanstva. U ostatku Poslanice Pavao će nam pomoći u razumijevanju kako Bog, Duhom Svetim, nastoji preporoditi naša srca i umove. Poslanica Rimljanima je knjiga o Božjoj želji za promjenom našeg gledišta o Bogu, čovjeku i našim bližnjima i kako ove nove spoznaje primijeniti u praktičnom životu.
Ali prije nego što počnemo ovo proučavati, trebamo sebi postaviti pitanje o današnjem retku. Tko želim da me hvali — Bog ili ljudi? Čije odobravanje tražim? Što sam voljan činiti i čega se odreći da bih primio ovu pohvalu ili odobravanje?
Ovo su ozbiljna pitanja. Isus se suočio s istim problemom u propovijedi na Gori. U Evanđelju po Mateju 6 upozorio je svoje židovske čitatelje da ne budu pobožni zato da bi primili pohvale od ljudi. Tako je On govorio o istom problemu kao i Pavao u Rimljanima 2,29.
Problem nije ograničen samo na drevne Židove. Svi se susrećemo s njim. Naravno, kao “dobri” kršćani znamo da bismo trebali slični Isusu, kojemu uopće nije bilo stalo do ljudskog, već samo do Očevog odobravanja.
Problem je u tome što mi nismo Isus. Mi volimo čuti rijeci kako smo “dobri” kršćani, kako smo se dobro molili te da smo najbolji propovjednici. Grijeh nas slijedi u crkvu.
I tu đavao djeluje. I upravo je to razlog zbog kojeg je obraćenje svakodnevni proces.
Gospode, pomozi mi danas da čak i svoje dragocjeno ja položim na Tvoj žrtvenik. Pomozi mi Duhom Svetim da istinski tražim samo Tvoju pohvalu. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)