„Gospodine, nauči nas moliti!“ (Luka 11,1)
Krist nije dao ovu molitvu (Očenaš, Luka 11,24) ljudima da je ponavljaju kao formalnost. On ju je dao kao uzor kakve trebaju biti naše molitve – jednostavne, iskrene, sveobuhvatne.
Mnoge se molitve upućuju bez vjere. Rabi se propisani niz riječi, ali nema stvarnog navaljivanja. Te su molitve prožete sumnjama i oklijevanjem; one ne donose nikakvo olakšanje onima koji ih upućuju; nikakvu utjehu ili nadu drugima. Rabi se oblik molitve, ali nedostaje duh, što pokazuje da molitelj nije svjestan svoje potrebe.
Naučite moliti kratko i usmjereno tražeći upravo ono što vam je potrebno. Naučite moliti glasno, tamo gdje vas jedino Bog može čuti. Nemojte upućivati prividne molitve, već iskrene i osjećajne izražavajući glad duše za Kruhom života. Da smo se više molili u svojoj klijeti, bili bismo bolje osposobljeni da se razumno molimo u javnosti. Te sumnjičave, neodlučne molitve bi nestale. Kada bismo zajedno sa svojom braćom sudjelovali u javnim bogoslužjima, mogli bismo učiniti da postanu privlačnija jer bismo sa sobom donijeli nešto od nebeskog ozračja i naše bi bogoslužje postalo stvarnost, a ne samo forma.
Ukoliko duša nije ispražnjena molitvom u klijeti i dok se bavi svojim dnevnim poslovima, to će se pokazati na molitvenom bogoslužju. Život duše zavisi od uobičajenog razgovora s Bogom. Njezine potrebe postaju javne i srce se otvara da primi svježe blagoslove. Zahvalnost teče s iskrenih usana; osvježenje koje čovjek prima od Isusa pokazuje se u riječima, u djelima aktivne dobrotvornosti, na javnim bogoslužjima. U srcu je ljubav prema Isusu, a tamo gdje ima ljubavi, ona neće biti sputavana, već izražena. Molitva u klijeti održava unutarnji život. Srce koje ljubi Boga čeznut će da razgovara s Njim i oslanjat će se na Njega sa svetim povjerenjem.
Naučimo razumno moliti izražavajući svoje zahtjeve jasno i precizno. Molimo onako kao što osjećamo. „Mnogo može molitva pravednika ako je žarka.“ (Jakov 5,16) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)