„Budite trijezni i bdijte, jer protivnik vaš, đavao, kao lav ričući obilazi i traži, koga da proždere.“ (1. Petrova 5,8)

Jedna od omiljenih sotoninih aktivnosti je da nam nabija na glavu naše padove, prestupe i pogreške. Za to postoji mnogo razloga. Prije svega, ako se osjećamo krivim, osjećat ćemo se jadno, a on uživa kad se osjećamo jadno.

Drugo, ako mu uspije zadržati našu pažnju usmjerenu k pogreškama koje smo učinili, vjerojatno je da ćemo ih učiniti još, jer će naša pažnja biti odvraćena od Isusa.

I treće, ako nas može uvesti u takvo razočarenje da se u njemu odlučimo prekinuti svoju zajednicu s Kristom, odreći se pokušaja da živimo kršćanskim životom, sotona je tada postigao svoj glavni cilj s nama. Kad god svoj pogled udaljimo od Krista, sotona se odmah ubacuje s razmišljanjima o tome kako nam ide. Ako ste ostali u Kristu cijelog dana, a propustili to tijekom nekoliko sekundi, kad ste izgubili živce i izbacili tavu kroz kuhinjski prozor, što će stajati u vašem umu na kraju tog dana? Koju vrstu pobjede ćete duže pamtiti? Pobjedu koju ste postigli ostajanjem u Kristu pa su vam zbog toga iskušenja izgledala mrska i odvratna, ili onu u kojoj ste se borili tri dana, očajno želeći popustiti, ali ipak na kraju uspijevajući savladati se zato što ste znali da to nije dobro?

Unutarnja pobjeda je jedina vrsta prave pobjede koja postoji. Kad nam je grijeh poželjan i privlačan, već smo u suštini sagriješili, bilo da smo učinili grešno djelo ili ne. Kad to razumijemo, znamo da je pobjeda za koju smo se tri dana borili bila samo vanjsko uzdržavanje, ali uopće ne i prava pobjeda.

Ipak se bolje sjećamo tih vanjskih i lažnih pobjeda, od onih pravih i spontanih, koje se javljaju kad gledamo na Krista. To je razlog zašto je uvijek nesigurno gledati na ono što uspijevamo ostvariti kao na mjeru svog kršćanskog rasta. Ako svoj pogled sklonimo od Isusa i gledamo na sebe, podleći ćemo sigurno, bilo ponosu bilo obeshrabrenju, ovisno od toga što mislimo o svojim ostvarenjima. Ali kad stalno gledamo na Isusa, razmišljamo i govorimo o Njemu i Njegovoj ljubavi za nas, sve više i više ćemo ostajati u Njemu, a „koji u njemu ostaje, ne griješi.“ (1. Ivanova 3,6).“. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)