„I još mi reče: Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava.“ (Otkrivenje 21,6)
Naš je Bog najveći od svih darodavatelja. U Isusu Kristu nam je poslao najveći dar koji je ikada ponuđen ljudskom rodu. Zahvaljujući križu, voda života je obilno i besplatno ponuđena svima koji su postali svjesni svoje žeđi (Ivan 7,37-39). Ali, grijeh mnoge među nama čini izuzetno nespremnima prihvatiti Božji dar. Primiti dar u izvjesnoj mjeri znači izgubiti vlast nad svojim životom. Zato mnogi osjetljivi i ranjivi ljudi oklijevaju prihvatiti darove, čak i one koji dolaze od Boga.
Jedan e-mail koji sam prije izvjesnog vremena primio, opisuje tu ljudsku sklonost. Prijatelj, razmatraju će evanđeoska iskustva na Filipinima, ispričao je sljedeću priču:
“Prve večeri sam primijetio jednu mladu djevojku koja je izgledala zlovoljna. Uvijek se nešto prepirala s ljudima oko sebe. Kada sam prišao i jednostavno je upitao kako se zove, izgledala je iznenađena, ali je ipak rekla: ‘Sherri’.
Od tog trenutka zadao sam sebi poseban zadatak da je ljubazno pozdravim i nasmiješim joj se kad god bismo se sreli. Šeri bi odgovorila smiješkom, ali bi se zatim odmah uklonila. Ponekad bi došla k meni, lagano me dodirnula po ramenu i onda opet nestala.
Sherri je uvijek nosila kopču koja je držala njenu dugačku kosu na tjemenu. Želeći joj pokazati svoju dobru volju, kupio sam još jednu kopču i poklonio joj. Kopču je odmah stavila na mjesto, ali se nakon nekoliko trenutaka vratila raspuštene kose. Od toga dana više nije nosila nikakve kopče, kada je dolazila na predavanja. Poruka je bila prilično jasna. Nitko joj se ne smije približiti, a ona će mi već pokazati tko upravlja događajima.
Kada se približio posljednji dan predavanja, odlučio sam riskirati i Sherri kupiti još jedan dar za njenu kosu. Ovoga puta je to bilo ružičasto srce s prikačenom gumenom trakom. Stavio sam poklon u plastičnu vrećicu i predao joj, dok je sjedila. Sherri je izgledala malo zbunjena, pa sam otišao, jer sam znao kako sam poremetio njeno osjećanje sigurnosti.
Nisam to dijete vidio do kraja dana. Pomislio sam da, ipak, nisam trebao dati i ovaj drugi dar. Međutim, kada sam odlazio, pružila se neka ruka i lagano dodirnula moj lakat. Udaljavajući se kao i obično, s osmjehom na licu, Sherri je u kosi nosila svjetlo ružičasto srce koje sam joj poklonio. Duboki mir i zadovoljstvo su ispunili moje srce. Konačno je prihvatila dar.”
Gospode, daj nam hrabrosti da prihvatimo Tvoj najveći Dar i dozvolimo Kristu da oblikuje naš život po svojoj volji. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)