„Ime je Gospodnje tvrda Kula; pravednik uteče u nju i skriven je.“ (Izreke 18,10)
„Oni koji shvaćaju svoju slabost uzdaju se u silu višu od sebe. I dok gledaju k Bogu, sotona nad njima nema moći. Ali oni koji se uzdaju u sebe bivaju lako pobijeđeni.“ (Ellen G. White, Review and Herald, 16. XII 1902)
Ako sotona nema moći nad nama, bit ćemo oslobođeni privlačne sile grijeha. Ne govorimo da je grešna priroda odbačena. Ali dokle god smo pod utjecajem sile Svetog Duha nećemo odgovoriti na privlačnost grijeha, iako smo kušani da tako učinimo. Iskušenje, kad ne nalazimo da su predložene privlačnosti grijeha zamamne, jeste izmaći se kontroli i gospodarenju nebeskih bića i osloniti se na svoju snagu. To je bilo najveće Isusovo iskušenje. U trenucima kad smo u stavu potpune ovisnosti o Bogu, imamo i pobjedu nad svim grijesima.
Ali čak i zreo kršćanin se lako udaljava od ove ovisnosti. Jošua je bio jedan od najboljih ljudi koji su ikad živjeli. Bio je jedan od dvojice koji su nasuprot cijelom mnoštvu imali dovoljno vjere u Boga da će biti u stanju ostvariti cijeli put od Egipta do Obećane zemlje. Iskusio je Božju silu u tolikoj mjeri da je vojskom mogao upravljati tako da ih je neprijatelj smatrao nepobjedivima. Vjerom su prešli Jordan i ušli u Obećanu zemlju. Vjerom su pali jerihonski zidovi. Ali zatim vidimo kako se Jošua oslanja na svoju snagu da bi osvojio malo mjesto Gaj. Preko noći njegove snage bile su poražene. To doživljava i kršćanin koji raste kad se odvoji od zajednice s Kristom.
Jakov nam o tome govori u 1. poglavlju, 14. i 15. stihu. „Nego svakoga kuša vlastita požuda, koja ga vuče i mami. Tada začevši požuda rađa grijeh, a grijeh izvršen rađa smrt.“ Postoji udaljavanje u iskušenju koje proizvodi sve ostale vrste iskušenja. Ali dokle god smo ovisni o Božjoj sili, ne možemo biti pobijeđeni. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)