„Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!“ (Ivan 15,11)
Od nas se kao kršćana ne zahtijeva da hodamo dugih lica uzdišući kao da nemamo ni Spasitelja ni nade. Time ne bismo proslavili Boga. On želi da budemo radosni. On želi da budemo puni hvale Njegovom imenu. On želi da nosimo svjetlo na svojem licu, radost u svojem srcu. Mi imamo nadu koja je daleko iznad svih zadovoljstava koja nam ovaj svijet može dati i ta se činjenica mora objaviti.
Zašto naša radost ne bi mogla biti potpuna – tako potpuna da joj ništa ne nedostaje? Mi imamo sigurnost da je Isus naš Spasitelj i da slobodno možemo sve crpsti od Njega. Mi možemo slobodno crpsti iz bogate zalihe koju nam je pripremio u svojoj Riječi. Možemo Ga držati za riječ, vjerovati u Njega i znati da će nam dati milosti i sile da učinimo upravo ono što traži od nas. Možemo stalno tražiti radost Njegove prisutnosti. Nije potrebno da cijelo vrijeme budemo na koljenima u molitvi, ali neprestano možemo tražiti Njegovu milost, čak i onda kada hodamo ulicom ili kada obavljamo svoje obične svakidašnje dužnosti. Svoje misli možemo neprestano uzdizati k Isusu i On će nam u obilnoj mjeri davati svoju milost.
Kristova radost je čisto, nepomiješano veselje. Nije to jeftina razdraganost koja navodi na isprazne riječi ili lakomisleno ponašanje. Ne, mi trebamo imati Njegovu radost, a Njegova je najveća radost bila u tome da vidi ljude kako slušaju istinu. Razgovarajte s Bogom i recite Mu: „Potpuno Ti se predajem. Predajem Ti cijeloga sebe!“ I onda budite radosni.
Njegova vas Riječ čisti i pere vaš karakter. Bog ne želi da Njegova djeca lutaju unaokolo puna strahovanja i tuge koja se ocrtava na njihovom licu. On želi da se privlačan izraz Njegovog lica otkriva na licima svih nas koji smo dionici božanske naravi jer imamo snage da odbacimo pokvarenost ovoga svijeta.
Mi nismo ostavljeni da budemo družina siročadi samo zato što je Isus umro možemo postizati pobjedu za pobjedom i biti najsretniji ljudi na licu zemlje. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)