“Već [navješćujemo] kako stoji pisano: ‘Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1. Korinćanima 2,9)
Maleni je dječak sjedio u vlaku koji je išao na zapad. Dan je bio sparan, zrak pun prašine, a predio kroz koji je vlak prolazio jednoličan, nezanimljiv. Međutim, dječak je mirno sjedio, promatrajući ograde i njive, sve dok ga neka postarija dama nije sažaljivo upitala: “Zar se nisi već umorio od dugog putovanja, od sparine i prašine?”
Dječak ju je vedro pogledao i nasmiješeno odgovorio: “Da, gospođo, malo. Ali, ništa mi ne smeta, jer znam da će me na kraju puta dočekati moj tata!”
To je prekrasna misao. Bez obzira na jednoličnost života, bez obzira na obeshrabrenja i bol, kao kršćani imamo što očekivati na kraju svog životnog puta. Naš nas Otac čeka. To je naša nada. To nas obećanje hrabri da idemo dalje. Naš će nas Stvoritelj dočekati, i plaća Njegova s Njime. Međutim, iako kršćani trebaju očekivati svoju konačnu nagradu, ne smiju zaboraviti ni nagrade koje ih očekuju duž puta, svakoga dana. Prvo, imamo sigurnost da činimo ono što je pravo. To nam ulijeva besprimjernu sigurnost i daje beskrajni nutarnji mir.
Drugo, već sada imamo radost što pomažemo bližnjima. To je zadovoljstvo vrednije od zlata i srebra. Kao kršćani trebamo svjesno nastojati prikupiti što više blagoslova koji dolaze od pomaganja bližnjima.
Treća sadašnja nagrada za vjernu službu Gospodu sastoji se u tome što ćemo dobiti još posla. To je jedna od velikih pouka iz priče o talantima. Oni koji su mnogo učinili imat će prednost da čine još više i da tako postaju sve sličniji i sličniji svome Učitelju.
Oče naš, dok razmišljamo o svojoj kršćanskoj nagradi ovdje na Zemlji i gore na Nebu, molimo Te da nam daš dvostruku mjeru svoje milosti, tako da možemo primati Tvoje blagoslove. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)