“Nato svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskoga.” (Djela 6,15)
Prednjačeći među sedmoricom đakona, Stjepan je bio čovjek duboke pobožnosti i snažne vjere. … Bio je vrlo aktivan u radu za Krista i svoju je vjeru neustrašivo naviještao. Učeni rabini i učitelji Zakona upustili su se u javnu raspravu s njim, uvjereni u laku pobjedu. No „ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio“. …
Kad su svećenici i starješine vidjeli silu koja je pratila Stjepanovo propovijedanje, ispunili su se ogorčenom mržnjom. … Zato su uhvatili Stjepana i izveli ga na sud pred Veliko vijeće. …
Na okrutnim licima oko sebe zatvorenik je vidio svoj usud, ali se nije pokolebao. U njemu nije bilo straha od smrti. Razbjesnjeli svećenici i razjareno mnoštvo nisu ga mogli uplašiti. Prizor pred njim ustupio je mjesto viđenju. Vidio je pred sobom širom otvorena nebeska vrata i gledajući kroz njih vidio je slavu Božjeg dvora i Krista, kao da je upravo ustao s prijestolja, spreman da brani svojeg slugu.
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovima nevoljama, spoznaja o Bogu širila se na sve strane. … Kad su … kamenovali plemenitog i rječitog Stjepana, djelo Evanđelja nije propalo. Nebeska svjetlost koja je obasjavala slavom njegovo lice, i božanska samilost kojom je odisala njegova molitva pred smrt, bile su kao oštra strijela osvjedočenja revnosnom članu Velikoga vijeća koji je tu stajao. I Savao, farizej progonitelj, postao je izabrano oruđe da donese Kristovo ime ‘i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove’ (Djela 9,15). (Ellen G. White, Borba i hrabrost)