„U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.“ (1. Ivanova 4,10)
Božja ljubav prema svijetu nije se pokazala zato što je Bog poslao svojega Sina, već je On, zato što je volio svijet, poslao svojega Sina na Zemlju da bi božansko, odjeveno u ljudsko, moglo dirnuti ljudsko, a ljudsko se osloniti na božansko.
Iako je grijeh stvorio provaliju između čovjeka i Boga, božanska dobrota načinila je plan da premosti provaliju. I kakvim se materijalom poslužila? Sobom. Sjaj Očeve slave pokazao se na svijetu koji je bio potpuno ukaljan i pomračen prokletstvom, i svojim božanskim karakterom, svojim božanskim tijelom, premostio provaliju. Otvorile su se riznice Neba i pljuskovi nebeske milosti izlili su se kao blagotvorni potoci na naš pomračeni svijet.
Da nam je Bog dao manje, ne bismo mogli biti spašeni.
Ali On je našem svijetu dao tako obilan dar da se nikako ne bi moglo reći da nas je mogao voljeti još više. Prema tomu, kako ludo zvuči mišljenje da treba nastati neko drugo vrijeme milosti kada prvo istekne. Bog je iscrpio svoju dobrotu. izlijevajući cijelo Nebo čovjeku u tom jednom velikom daru. Samo ako shvatimo vrijednost te žrtve, mi možemo shvatiti njezinu neizmjernost. O, širino, visino i dubino Božje ljubavi! Tko te među smrtnim ljudima može shvatiti?
Bog traži cjelokupnu čovjekovu ljubav, cijelo srce, cijelu dušu, cijeli um, svu snagu. On polaže pravo na sve što je u čovjeku, jer je i On ispraznio cijelu riznicu Neba dajući nam odjednom sve svoje, ne uskraćujući nam ništa od veličine koju je Nebo moglo dati.
Kada počnem pisati o ovom predmetu, htjela bih ići sve dalje i dalje, pokušavam prekoračiti njegove krajnje granice, ali ne uspijevam. Kada dođemo u nebeske stanove, sam Isus će povesti Ocu svoje u bjelinu odjevene sljedbenike, koji su ubijelili svoje haljine u krvi Janjetovoj. „Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.“ (Otkrivenje 7,15) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)