„Ponizite se pred Gospodinom, i uzvisit će vas.“ (Jakov 4,10)
Svakome je poznato da je za poznanstvo sa nekim, i za održavanje prijateljstva, potreban razgovor. U stvari, to je cjelokupni smisao molitve. Ako je osnova kršćanskog života zajednica s Kristom, molitva je velika neophodnost. Za nju ne postoje zamjene, ne postoje alternative. Kad slijep čovjek želi čitati Bibliju, tu postoji više mogućnosti, ali za molitvu nema nekoliko mogućnosti.
Kako ovaj razgovor sa Bogom u molitvi može postati pun značaja? Razmišljajmo o usporedbi sa farizejom i carinikom zapisanim ovako: „Bože, zahvaljujem ti, što nisam kao ostali ljudi…“ (Luka 18,11)I zatim prelazi na listu svojih dobrih djela. U kom smislu nije bio kao ostali ljudi? Izvana ili iznutra? Svakako je riječ o vanjskim djelima. A „carinik je stajao izdaleka i nije se usudio ni očiju svojih podignuti k nebu, nego se je udarao u prsa svoja i molio se: ‘Bože, milostiv budi meni grješniku!’“ (13. stih) I carinik je otišao opravdan kući svojoj a ne farizej. Farizej je mogao snagom svoje volje učiniti ispravnim svoj vanjski život. Ali srce mu je ostalo nepromijenjeno. Tek oni koji, kao carinik, shvaćaju da su nesposobni bilo što učiniti da se usklade sa Bogom, osim da dođu k Njemu i da Mu iznesu svoju očajničku potrebu za Njegovom blagodaću, oni će biti opravdani.
To je nešto više od izgovaranja pravih riječi. „Usne mogu izražavati poniznost duše koju srce ne poznaje. Dok govori Bogu o poniznosti duha, srce može biti nabreklo od uobraženosti svoje nadmoćne poniznosti i uzvišene pravde. Pravo znanje o sebi možemo steći tek na jedan način. Moramo gledati Krista. Nepoznavanje Njega čini ljude tako uzvišenim u svojoj vlastitoj pravdi“ (Ellen G. White, Isusove usporedbe, 159). Ako želimo razgovor sa Bogom, možemo razmišljati o Kristu i pozvati Njegovog Duha da nas dovede do poniznosti neophodne za razgovor s Njime. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)