“On, pošto u vrijeme svog zemaljskog života prikaza molitve i prošnje s jakim vapajima i sa suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bješe uslišan zbog strahopoštovanja.” (Hebrejima 5,7)
Dok se molite, dragi mladići i djevojke, da ne padnete u kušnju, imajte na umu da vaš posao nikako ne završava s molitvom. Vi morate sami doprinijeti uslišenju svoje molitve koliko god je to moguće time što ćete se oduprijeti kušnji, i tek onda prepustiti Isusu da za vas učini ono što vi niste mogli. …
On je provodio cijele noći u molitvi na usamljenim mjestima u planinama ne zbog svojih slabosti ili svojih potreba, već zato što je vidio, što je osjećao slabost vaše naravi da se odupre kušnjama neprijatelja upravo u onim točkama u kojima vi bivate svladani. On je znao da ćete biti nemarni prema opasnostima koje vam prijete i da nećete osjećati potrebu za molitvom. Upravo je radi vas slao svoje molitve Ocu prateći ih uzdasima i suzama. On je to činio da bi nas oslobodio one oholosti i ljubavi prema taštini i uživanjima kojima sada podliježemo i koje u nama guše ljubav prema Isusu. …
Hoćete li … ustati i osloboditi se te strašne ravnodušnosti i mrtvila koji su vas izjednačili sa svijetom? Hoćete li poslušati glas opomene koji vam govori da propast vreba na putu onih koji su neoprezni u ovom času opasnosti?
Mnogi naši mladi svojim bezbrižnim odbacivanjem opomena i ukora koji su im upućeni, široko otvaraju vrata Sotoni da slobodno uđe. Dok imamo Božju riječ kao vodiča i Isusa kao svojeg nebeskog Učitelja, ne trebamo ostati u neznanju u odnosu na ono što traži od nas, ili kakve nam zamke postavlja Sotona. … Ako se potpuno predamo vodstvu Njegovog Duha, neće nam biti nimalo neugodan zadatak da budemo poslušni Božjoj volji. (Ellen G. White, Božja zadivljujuća milost)