“A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.” (Matej 6,6)
Možda izgleda čudno što sam današnjem razmišljanju dao naslov: Moliti Boga. Ali, upravo to nam je Isus i rekao u današnjem biblijskom tekstu.
Međutim, vi pitate, a kome drugome bismo se i mogli moliti? Pretpostavljam da ima mnogo odgovora na ovo pitanje. Isus je jedan od njih dao u Evanđelju po Luki 18,11. On je rekao da se farizej molio samome sebi umjesto Bogu. Samo zato što vrijeme provodimo u molitvi ne znači da se molimo Bogu.
Ima nekoliko značajnih činjenica koje moramo uzeti u obzir kad se molimo Bogu. Prva je da se moramo podvrgnuti procesu isključivanja. Moramo isključiti mnogo toga kada se molimo Ocu. Moramo isključiti mnoštvo svakodnevnih misli i briga koje nas odvajaju od Oca. Moramo se usredotočiti na razgovor s Njime, kao što svoju punu pozornost posvećujemo svakoj osobi koju cijenimo i poštujemo. U osobnim molitvama trebamo ući u posebnu sobu s Njime, tako da nitko ne ometa naš razgovor. Trebamo tražiti Boga i hvaliti ga svim svojim srcem, umom i dušom. Ta soba može biti prava, ali je možemo imati i u prenatrpanom autobusu. Mi se možemo moliti Bogu u tajnosti na svakom mjestu i u svako vrijeme.
Druga činjenica koju moramo držati na umu kad se molimo je da se nalazimo u Božjoj prisutnosti. Mi se nalazimo u Božjoj prijestolnoj dvorani. Otac, zato što je Otac, stara se o nama kao što se mi staramo o svojoj djeci. On nas sluša kad se molimo.
Treće, kad se molimo Bogu, možemo imati povjerenja u Njega. Mi možemo potpuno slobodno izaći pred prijestolje milosti, oslanjajući se na ono što je Isus učinio za nas na Golgoti i na ono što sada čini za nas na nebesima.
To je radosna vijest. Zašto se onda ne molimo Bogu mnogo češće? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)