„Jedan od vas ima prijatelja. K njemu on ode u ponoći; rekne mu: ‘Prijatelju, uzajmi mi kruha!’ Došao mi je prijatelj moj s puta, i nemam mu što postaviti.“ (Luka 11,5.6)
Pitanje molitve za druge može u srcu kršćanina, koji traži zajednicu sa Bogom, pokrenuti mnoštvo pitanja. Koje mjesto u našem kršćanskom životu imaju molitve za druge? Kakva im je vrijednost? Što one donose? Usporedba o čovjeku koji traži kruha u ponoć daje uvid u odgovore na ta pitanja.
Zapazite prvo da mi nemamo što postaviti onima koji su u potrebi. Moramo poći drugom izvoru snabdijevanja. Ako ćemo služiti drugima, mi sami moramo poći svom Prijatelju koji je Kruh života da bismo dobili ono što ćemo podijeliti sa drugima. Ako se brinemo za dobro bližnjih oko sebe, nećemo se ustručavati i snebivati poslužiti njihovim potrebama.
Iako je bila ponoć, čovjek u priči bio je odlučan poći i pronaći potrebnu pomoć. Bio je voljan ustrajati u traženju dok mu nije pružena pomoć. Ponekad se postavlja pitanje koliko dugo treba ustrajati u molitvi za one koje volimo? Kada bi se moglo odustati?
Želio bih napomenuti da je to pitanje koje ljubav nikad ne postavlja! Kad se molimo za one koje volimo, to je zato što ne možemo da se ne molimo. Kad se John Knox molio: „Daj mi Škotsku, ili ću umrijeti,“ on se molio zato što je volio Škotsku, a prava ljubav se mora moliti. Kad je Mojsije nastavljao zalagati se za Izraelski narod, iako ga je Gospodin iskušavao i predlagao mu da ih treba uništiti i od Mojsija načiniti narod, bilo je to zbog toga što je njegova ljubav za Izrael bila tako velika da nije mogao učiniti ništa drugačije. Mojsije je bio primjer ljubavi koju ima Isus, naš jedini Posrednik.
Možda je najveće obećanje u ovoj usporedbi sigurnost Božjeg odgovora. Onome koji je tražio dano je „koliko treba.“ Molitva za druge proizvodi rezultate! A i naš vlastiti odnos sa Bogom se produbljuje dok Mu se pridružujemo u dosezanju onih za koje je On darovao svoj život. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)