„Povikaše u tjeskobi svojoj Gospodu, on ih oslobodi od nevolje njihove.“ (Psalam 107,6)
Ako je istina da je zajednica sa Kristom stvarna osnova kršćanskog života, i da je molitva, kao neposredni razgovor sa Bogom, vitalni dio te zajednice, nije nam teško zaključiti da će sotona učiniti sve što je u njegovoj moći da nas spriječi u traženju Boga putem molitve. Jedna od njegovih najuspješnijih zamki uvijek je bila da nas uvuče u grijeh. Navodi nas da stalno padamo i tada nam kaže da je sve beznadno i da nema svrhe dalje tražiti Boga.
Sotona je zainteresiraniji da ostvari svoj cilj našim rđavim vladanjem, navodeći nas da prekinemo svoju zajednicu sa Bogom, nego što je zainteresiran za griješenje samo po sebi. Kad stvarno shvatimo i povjerujemo da ne postoji ništa što možemo učiniti sami da se preporučimo Bogu, ništa što nam omogućuje da zaslužimo ili zadobijemo Njegovo spasenje, produžavat ćemo tražiti zajednicu sa Bogom kroz vjeru, bez obzira na to što nam se događa u životu u kome padamo i griješimo.
U molitvi se krije sila. Samo putem molitve i zajednice sa Bogom imat ćemo snagu pobijediti sotonina kušanja. Što više budemo shvaćali značaj molitve, više ćemo se moliti. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)