„Nitko ne može doći k meni, ako ga ne povuče Otac, koji me posla.“ (Ivan 6,44)
Bio je to starac prorijeđene sjede kose, dubokih bora i drhtavih ruku nekoga tko je već potrošio svojih sedamdeset godina. Sreo sam ga samo jednom, ali ga neću nikada zaboraviti. Zbilo se to na staromodnom ljetnom kampu, u glavnom šatoru neposredno nakon jutarnje propovijedi. Propovjednik koji je vodio sastanak zamolio je sve prisutne pastore da okupe po jedan dio crkve i predvode ih u kratkoj diskusiji nakon sastanka, kako bi svi imali priliku reći svoja zapažanja ili postaviti pitanja.
Ovaj čovjek našao se u mojoj grupi. Ustao je i sa suzama u očima rekao:
„Dugome je Bog pokušavao zadobiti i na kraju je uspio.“
Zatim je sjeo. Ne sjećam se što su drugi govorili toga dana, ali se još uvijek sjećam njega. Kako je veličanstvena i kako tragična istina koju je izrekao. Kako je divno što je Bog konačno pobijedio u borbi za njegov život — ali kako je tragično što je on tako dugo čekao.
Jedan duhovni pisac priča o čovjeku koji je došao Kristu i iznoseći njegovo iskustvo kaže da ga je doživio tek pošto je konačno shvatio što je njegov udio, a što je Božji udio. Da, kršćani često raspravljaju o tome što je čovjekov udio, a što je Božji udio u dolaženju Kristu i u nastavljanju kršćanskog života. Tako su čovjeka upitali:
„Što je točno bio tvoj udio, a što je bio Božji udio?“
On je odgovorio:
„Moj je udio bio da bježim, a Božji da me uhvati!“
Isus je rekao u Ivanu 6,44: „Niko ne može doći k meni ako ga ne dovuče otac koji me posla.“ Spasenje zavisi od Božje inicijative, a ne čovjekove. Jeremija 31,3 kaže: „Ljubim te ljubavlju večnom, zato ti jednako činim milost.“
Božja milost obuhvaća svakog čovjeka. Nema onih koji su predodređeni da budu spašeni i onih koji su predodređeni za gorivo vatre pakla. Bog sve privlači. A samo oni koji se uporno odupiru Njegovoj privlačnoj sili ljubavi neće doći k Njemu za spasenje. Međutim, u procesu privlačenja Kristu postoje izvjesne stepenice koje prelazimo da bismo došli k Njemu.
Koje su to stepenice? Prvo, postoji želja za nečim boljim. Drugo, slijedi saznanje o tome što je to što je bolje. Treće, slijedi osvjedočenje da smo grešnici. Četvrto, povedeni smo da shvatimo svoju nemoć da bilo što učinimo povodom stanja u kome se nalazimo. I konačno, odustajemo — a to se naziva u kršćanskim krugovima predanjem. Odustajemo od pomisli da ćemo ikada biti kadri spasiti sami sebe i tada možemo doći Kristu upravo onakvi kakvi smo. (Morris Venden, Upoznajmo Boga)