“On se tada probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina. A njima reče: ‘Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?'” (Marko 4,39.40)
Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog mora izgovorio je svoje prve priče, poznatim slikovitim prikazima ponovno objašnjavajući narodu narav svojega kraljevstva. …
Cijeli dan učio je i liječio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvijek bilo oko Njega. … Sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor na nekom osamljenom mjestu preko jezera. …
Spasitelj se napokon oslobodio pritiska mnoštva i, svladan umorom i glađu, legao na krmu i ubrzo zaspao. Večer je bila blaga i ugodna i mir je počivao nad jezerom; ali se iznenada preko neba navukla tama, vjetar je divlje zapuhao niz planinske klance duljinom istočne obale i jezero je zahvatila strašna bura. …
Bijesno šibani vjetrovima koji su urlali, valovi su žestoko pljuštali po lađi s učenicima i prijetili da je potope. Ovi očvrsnuli ribari proveli su svoj život na tom jezeru i sigurno vodili svoje barke kroz mnoge oluje, ali sad su se njihova snaga i umijeće pokazali bezvrijednima. Bili su nemoćni u zagrljaju te divlje oluje i nada ih je napuštala kad su vidjeli da se njihova lađa puni.
Obuzeti naporom da spase sebe, zaboravili su da je u lađi Isus. Sada, videći da je njihov trud uzaludan, a smrt neizbježna, sjetili su se Onoga po čijoj su zapovijedi krenuli preko jezera. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoćnosti i očajanju povikali su: “Učitelju, učitelju!” Međutim, gusti mrak skrivao Ga je od njihovih pogleda. Glasovi su im nestajali u urliku oluje. …
Iznenada, bljesak munje probija tamu i oni vide Isusa kako spava, neuznemiren bukom oluje. Začuđeni i očajni povikali su: “Učitelju! tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?” …
Dok bljesak munje osvjetljuje Isusa, oni vide nebeski mir na Njegovu licu. U Njegovu pogledu čitaju nježnu ljubav koja zaboravlja na sebe; i oni, okrećući svoja srca k Njemu, uzvikuju: “Učitelju, učitelju, izgibosmo!”
Nikada duša nije izustila taj uzvik a da je on ostao bez odgovora. Kad su dograbili svoja vesla da učine i posljednji napor, Isus je ustao. Stajao je usred svojih učenika, dok je bura bjesnjela. … Podigao je svoju ruku, kojom je tako često činio djela milosrđa, i progovorio razbješnjelom moru: “Utišaj se! Umukni!” ..
Kao što je Isus počinuo vjerom u Očevoj brizi, tako i mi trebamo počinuti u brizi našeg Spasitelja. (Isusov život, str. 267—269)