„Zato kažem ti: Njoj su oprošteni mnogi grijesi njezini, jer je pokazala mnogu ljubav. A kojemu se oprašta manje, taj ima također samo malo ljubavi.“ (Luka 7,47)
U Simunovoj kući bila je gozba. Simun se zabrinuo da je Isusovo prihvaćanje i praštanje suviše slobodno. Zato mu je Isus ispričao priču o dva dužnika. Jedan od njih dugovao je veliku sumu. Dug drugoga bio je mali. Obojici je gospodar oprostio. Isus je upitao: „Koji će ga sad od njih više ljubiti? Simon odgovori: “Mislim onaj, kojemu je više poklonio.” Isus mu reče: “Pravo si sudio.“ (Luka 7,42.43)
Po našem ljudskom razumijevanju slobodno ponuđeno praštanje može biti opasno. Izgleda nam da će to voditi dozvoljenom grijehu. Izgleda da negdje postoji ograničenje koliko puta možemo se pokajati, jer ćemo inače produžavati opredjeljivati se za grijeh, ponovno kajati i stalno tako. Međutim, ljubav je veliki čuvar koji nas odvraća od puta stalnog grijeha. Oni kojima je oprošteno znaju bolje od ikog drugog kako je velika ljubav Onoga koji im je oprostio i za uzvrat oni Ga najviše ljube.
Kad znamo da smo voljeni i to bezuvjetno, prirodno je da odgovorimo svojom ljubavlju. Što više saznajemo, upoznajemo i vjerujemo Božju ljubav koja nas vodi na pokajanje, što je poznavanje Njegove ljubavi veće, i naše pokajanje će biti dublje. Ako Ga ljubimo držat ćemo Njegove zapovijesti. I samo ako Ga ljubimo možemo držati zapovijesti.
Kad dođemo Isusu takvi kakvi smo, shvaćamo da nas On prima. Kad nam daje dar pokajanja, dolazimo Mu, a Njegova ljubav je tako velika da nudi pokajanje i praštanje čak i onima kojima treba „mnogo“ oprostiti. Tada se kod nas pokreće ljubav prema Njemu i želimo biti poslušni. Božje praštanje slobodno ponuđeno ne samo da nas ne navodi da više griješimo, nego je to jedina osnova prave poslušnosti koja postoji. Rimljanima 2,4 kaže nam da nas dobrota Božja na pokajanje vodi. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)