“Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač. Da, došao sam da rastavim sina od njegova oca, kćerku od njezine majke… Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan. Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.” (Matej 10,34-39)
Jedan od velikih paradoksa kršćanskog života je u tome što se kršćanin, prihvaćajući Krista, Kneza mironosca (Izaija 9,6), mora pomiriti s činjenicom da će mač duboko zasjeći u njegove porodične i prijateljske odnose, često ga odvajajući od najbližih i najdražih.
Ovaj paradoks nalazi svoj temelj u činjenici da su načela Kristovog kraljevstva dijametralno suprotna načelima kraljevstava ovoga svijeta.
Kad neki članovi obitelji ili zajednice djeluju na temelju jednog sustava vrijednosti, a ostali na temelju drugoga, neprijateljstvo je neizbježna posljedica. Isus kaže da u takvom slučaju kršćanin treba ostati vjeran Bogu i Njegovim načelima, iako će ga to suočiti s problemima.
Premda kršćani već u ovom životu često uživaju dubok unutarnji mir, potpuni vanjski mir će dobiti tek nakon Kristovog drugog dolaska. Sve do tog dana kršćani će morati živjeti u kraljevstvima ovoga svijeta iako će se truditi da poštuju načela nebeskog kraljevstva.
Njihovo dvostruko podaništvo izaziva napetosti. Ali, osnaženi Kristovom silom, kršćani ne odustaju od svojih načela. Blagoslovi su obećani mirotvorcima, a ne onima koji samo vole mir, zar ne? Konačni mir je rezultat čvrstoće u držanju Kristovih načela. Ako tko voli mir na pogrešan način, prije će izazvati nemir, nego mir. Takav čovjek, na primjer, može dopustiti da se prijetnja miru razvija bez ikakvih smetnji s njegove strane. William Barclay zapaža da “mir koji Biblija naziva blagoslovljenim ne nastaje izbjegavanjem problema, već suočavanjem s njima, bavljenjem njima i njihovim rješavanjem.” (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)