“Po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo.” (Rimljanima 5,2)
Ako je mir s Bogom prva posljedica našeg opravdanja, onda je pristup Bogu i Božjoj milosti druga. Prevoditelji se muče s riječju koja je prevedena s “pristupili”. Neki smatraju da je “pristup” ključna misao, dok drugi više vole riječ “upoznavanje”. U svari oba prijevoda pomažu u razjašnjenju Pavlove misli.
Kada kažemo da nas Krist upoznaje s Bogom, osnovna je misao da smo uvedeni u vladarevu odaju za primanje. Mi ne možemo stupiti pred Njega vlastitim zaslugama, već trebamo biti predstavljeni. Tako je Krist aktivni posrednik koji nam osigurava upoznavanje s Bogom. Njegove a ne naše zasluge omogućuju nam ulazak u odaju za primanje Kralja nad kraljevima.
S druge strane u ovom retku važno je i drugo značenje riječi “pristup”. Kršćanin nije samo predstavljen Bogu, već ima trajan pristup “milosti u kojoj se nalazimo”.
Krist je utro put svojim sljedbenicima do Božjeg prijestolja. Kao što kaže i Poslanica Hebrejima, mi kao Kristovi sljedbenici možemo “pristupiti s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć” (Hebrejima 4,16).
Poslanica Efežanima iznosi istu poruku. Oni koji više nisu “tuđinci i gosti”, u Njemu imaju “pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista” (Efežanima 3,12).
Kršćani su privilegirane osobe jer imaju izravan pristup Ocu kroz Sina. Tako nije bilo u starozavjetnoj službi u Hramu. Samo su svećenici mogli ući u sam Hram. A samo je veliki svećenik jednom godišnje imao pristup Božjem prijestolju — Svetinji nad svetinjama.
Ali sada kroz Krista ne samo da imamo trajnu mogućnost upoznavanja Oca, već imamo i stalni pristup kada god to poželimo ili trebamo. Jesam li se okoristio ovim privilegiranim statusom? Koliko često tražim Očevu prisutnost? Kroz Krista možemo pristupiti Ocu kada god nam je potrebna milost ili pomoć. Vrijeme je da iskoristimo naše privilegije. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima